Prethodnih dana je na gotovo svim TV kanalima jedna od udarnih vijesti bila informacija o veoma lošem uspjehu djece iz našeg regiona na PISA testiranju.
Svi su zabrinuti zbog niskog nivoa čitalačke, matematičke i naučne pismenosti petnaestogodišnjaka koji značajno zaostaju za svojim vršnjacima iz Kine, Singapura, Hong Konga, Estonije, Finske, ali i Slovenije, jedine od zemalja bivše SFRJ čiji su učenici pokazali iznadprosječno znanje.
Možda, za početak, valja podsjetiti novinare i stručnjake iz obrazovanja da se ne radi o PIZA već o PISA testiranju (Programme for International Student Assesment, što znači - Međunarodni program procjene učeničkih postignuća).
Već u prvim izjavama predstavnika obrazovnih institucija navode se mnogobrojni razlozi za poražavajuće rezultate naših učenika, uprkos sprovedenim reformama, novim udžbenicima i stalnom stručnom usavršavanju nastavnika. Očito da nam je potrebna ozbiljna analiza i uvid u stanje naših škola, koje više liče na škole iz sredine 20. vijeka nego na škole 21. vijeka u koji smo već ozbiljno zakoračili. Učionice naše djece mnogo podsjećaju na učionice njihovih roditelja.
Umorili su nam se i nastavnici, od prečestih promjena o kojima su informisani u „5 do 12”, od obimne pedagoške administracije, od prevelikih odjeljenja, od pritisaka roditelja za ocjenjivanje učenika… A priča o negativnoj selekciji studenata koji se školuju za nastavnički poziv i dalje ostaje bez reakcije onih koji o tome odlučuju.
Nije nam potrebna prevelika pamet da shvatimo kako je smanjenje fonda časova za nastavnike i za učenike kontraproduktivno, jer trebalo bi da se uradi upravo suprotno - da učenici budu duže u školi, da ne brinemo o tome koliko treba da uče već kako uče.
Ovako se proces učenja dešava kod kuće i na privatnim časovima umjesto u učionicama. Ilustracije radi možemo navesti gradivo iz biologije koje učenici u osnovnoj školi umjesto sa dva časa sedmično, kako je do nedavne reforme bilo, uče na svega jednom času, jedva dovoljnom da nastavnik „ispredaje” gradivo; o istraživanjima, problemskom učenju, grupnom i projektnom radu i drugim oblicima aktivnog učenja gotovo da nema ni govora.
S druge strane, roditeljima je jedino važno da im djeca budu odlična, po mogućnosti sa svim peticama, dok ih malo interesuje koliko su funkcionalno pismena i spremna za nastavak školovanja ili za tržište rada.
Koliko puta ste čuli od roditelja šestogodišnjaka da im je žao da svoje dijete upišu u školu jer mu na taj način „prekidaju djetinjstvo”? Nekako se ustalio stav da su škola i učenje „mučenje” i da je posao roditelja da obezbijede „da se dijete ne muči”. Njihovi vršnjaci u Estoniji, Singapuru, Japanu ili Kanadi, koji kasnije postižu iznadprosječne rezultate, već sa tri ili četiri godine počinju da uče čitanje, pisanje, strani jezik, matematiku i u školama provode po šest ili čak osam sati.
Nasušno nam je potreban otvoren dijalog stručne i šire javnosti o tome koliko nam je zaista važno i potrebno znanje kako bismo se svrstali u uspješna društva. Da li želimo da učimo djecu da se sticanjem znanja u najširem smislu te riječi obogaćuju, postaju produktivnija, sebi i drugima grade bolji život ili se više isplate prečice o kojima često mogu da slušaju od svojih roditelja i medija?
Ukoliko želimo ovo prvo, moramo djelovati tako što ćemo ih svojim primjerom uvjeriti da se učenje i znanje isplate a njihovi nastavnici moraju da im pokažu da učenje ne mora da bude mučenje, naprotiv. Tek kada to postignemo treba da stanemo na crtu i ponovo se prijavimo za PISA ili neku drugu, buduću provjeru znanja.
Autorka je diplomirani pedagog
Bonus video:
