Kada Mandić prijeti Škrelji (“mi ćemo ti prebiti i drugu nogu”), nije mi jasno da li govori iz kraljevske množine, pa pod “mi” misli samo na sebe, ili pak, što je vjerovatnije, misli u “crnim trojkama”, pa to “mi” znači - ja, sa ostalom braćom.
Sad - zašto bi to (prebijanje noge) nužno morao biti kolektivni čin? Da li Mandić misli da će takav čin (prebijanje noge građaninu Škrelji) biti pravedniji ako iza njega stane više ljudi? Ima tu još pitanja - koju tehniku prebijanja preferira Mandićevo “mi”?
Ima li u Mandićevom srpstvu mjesta za Vuka, ili bi i njemu “prebili i onu drugu”? Ljudima, čini mi se, sve manje smeta ova vrsta primitivizma. Ta vrsta neosjetljivosti je opasan i zlokoban simptom. Dok sam gledao takve scene iz parlamenta, ničim izazvan, što bi se reklo, pomislio sam - Niko tu nije čitao Ali Binaka… Ne slučajno, naravno.
Par dana prije toga do ruku mi je došlo jedno lijepo, dostojno izdanje: CID-ov trotomni izbor iz djela Radovana Zogovića (u saradnji sa ZUNS). Ipak, možda bi utisak bio još bolji da su prva dva toma - poezija i proza - propraćeni i odgovarajućim uvodnim studijama.
Današnji čitalac nema sva potrebna (i nepotrebna) predznanja o Zogoviću, pa se mogla pojasniti, još više osvijetliti, jedna veličanstvena stvaralačka avantura.
Dok ova lijepo opremljena tri toma držite u rukama, morate pomisliti da je kako treba odužen dug prema jednom istinskom velikanu. Kako je, opet, ovo kultura neoduženih dugova prema sopstvenim velikanima, svaki takav čin ima posebnu težinu. Mi ni Njegošu nismo odužili dug, na koncu, evo mu se i ovih dana sprdaju ovi što bi da prebijaju noge, a do juče su mu se, koalicionim kombinatorikama, sprdali ovi sa vlasti.
U trećem tomu, naslovljenom “Postajanje i postojanje”, koji je priredila Mirka Zogović, nalaze se zapisi, eseji, dnevničke bilješke, prepiska sa piscima, porodična pisma, jedan (važan) intervju, zanimljiva sjećanja na susrete sa Andrićem... Sjajni detalji čitaoca očekuju u autobiografskom tekstu koji je dao naslov trećem tomu, živopisni medaljoni iz djetinjstva i odrastanja, ratna sjećanja, druženje sa Racinom, Maslešom, dirljiv zapis o zemljaku Radovanu Vukoviću koji odiše (ne/očekivanom) toplinom. Iz mnogih rečenica, iz mnogih stihova ukazuje se njegova ljubav prema Metohiji, na kraju, tamo je odabrao da počiva.
Prepiska sa piscima - Krleža, Lalić, I. Sarajlić, J. Brković, M. Stojović, Č. Vuković, M. Martinović... Svako pismo je savršena slika jednog trenutka. U jednoj prepisci pokazuje se da ni crveni bard nije bio tako krut kao što mu se pripisuje. Ipak je, na tvrdoglavo ubjeđivanje mlađeg kolege, promijenio naslov knjige poezije, koji je, po uvjerenju Zogovićevog prijatelja bio (za Zogovića) nedopustivo pesimističan.
Takođe, fascinantna je Zogovićeva istinitost i iskrenost, čak i povodom najbližih prijatelja... Njegov tekst ima moć da vas dodatno uvjeri da su se stvari odvijale baš tako kako je rečeno. Ništa ne prećutkuje. On je zaista, cijelim bićem vjerovao: ne postoji ništa što može opravdati laž. Malo je pisaca na Balkanu u XX vijeku koji su na taj način bili u stanju da vide i da reaguju na nepravde i zločine sopstvenog naroda prema drugima.
Zogović je paradigma te vrste napristajanja. Njegov Ali Binak je spomenik toj kod nas tako rijetkoj vrlini. Zogovićevo djelo je samoporađajuća apoteoza borbe i beskrajne pobune, kao čina kojim čovjek na presudan način potvrđuje svoju autentičnost, svoju, u najboljem smislu, ljudsku prirodu. Kao da hoće reći - sve je moguće problematizovati, osim poriva da se reaguje na nepravdu.
Za Zogovića tu, na tom testu, svi pisci padaju ili polažu svoj najvažniji ispit. Današnji crnogorski pisci, najvećim dijelom, nisu zainteresovani za takav ispit. Ili, misle da se i to može “položiti” negdje kod privatnika...
Bonus video:
