“…Ostaje neodgovoreno pitanje: ko će biti nulti pacijent-ica odgovornosti naše javne administracije...” (Vijesti, Forum, “Autoput” (oktobar 2018); “Stigma i diskriminacija”, jul 2019).
Početkom jeseni rovokopači sravnjenja hučeći su uletjeli u imanje porodice Vukanović, u Rasu, Rogami, okolina Podgorice. Buldožerima su poravnani stoljetnji divlji šipkovi, decenijske masline, limuni, mandarine i ostale voćke. Tone zemlje u nepreglednim gomilama su istovarene na najčistije livade, donedavno prepune zdravosti sa obronaka Morače. A, od brda se, minirajući, poravnala šuma i makija, kako bi se probili pomoćni, privremeni putevi. To su zahtijevali radovi na mostu i priključku od Zlatice prema tunelima ka sjeveru.
Tako je priključak za autoput (četvrtinu) prošao kroz srce Milodarkinog (gospođa Novosel) i njene braće, rođaka, imanja. Kuća, iznad puta, ostala je kao patrljak da se druži sa bunarima za separacione vode i otpatke sa autoputa. Drugi dio imovine, ispod puta, nastaviće kao siroče, možda da sačuva vinograde, tek kad se tamo u budućnosti bude uvjerilo da će zid za zaštitu od buke i zagađenja sa autoputa odraditi posao.
Zato je ovo kratki osvrt o tome kako naša javna administracija ne umije da primijeni član 8 Zakona o eksproprijaciji (055/00, 012/02, 028/06, 021/08, 030/17), koji glasi: “Ako se prilikom eksproprijacije jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema ekonomskog interesa da koristi preostali dio nepokretnosti, odnosno ako je zbog toga na preostalom dijelu nepokretnosti onemogućena ili bitno otežana njegova egzistencija, eksproprisaće se, na njegov zahtjev, i taj dio nepokretnosti.” Armijama činovničkih “parazita” o našoj grbači, kojima je institucionalni zadatak da primjenjuju zakon, navedena jasna norma je puko slovo na papiru. O čemu se radi? Gospođa Novosel i njena braća, rođaci iz Rasa nisu nulti korisnici vrhunske usluge javne i sistemske odgovornosti u organizaciji sprovođenja Zakona o eksproprijaciji. Pripremljena su im rješenja o djelimičnoj eksproprijaciji, a da se nisu pročitale pritužbe gospođe Milodarke, koje su bile maksimalno argumentovane. Odnosno, naša država je porodici Vukanović-Novosel ispostavila rješenja o parcijalnoj eksproprijaciji, iako nalazi i mišljenja sudskih vještaka nisu sadržala procjene umanjenja vrijednosti ukupnog imanja. A, bez nultog stanja životne sredine, odnosno bez snimanja voda, vazduha, zagađenja i buke u nedavnom stanju prirodne oaze na obodu Podgorice, vrijednost imanja porodica iz Rasa obilježila se simboličkom numeracijom nepotpune valorizacije imovine, koju su im u Upravi za nekretnine predstavili kao “…pa trebate da ste srećni koje pare dobijate…”. Samo birokratski-smrvljeni profili mogu da budu osiono-neprofesionalni prema građanima-nkama Crne Gore, prilikom sprovođenja postupka eksproprijacije.
Neodobravanjem totalne eksproprijacije, nadležne institucije Crne Gore su uradile sve da se povjeruje da naša država čašćava Milodarku, njene najbliže. Izgleda je trebalo da se povjeruje da su im imovinu vrednovali kao da je rastočka i mojkovačka. Istina je na drugoj strani. Neumorna jaka žena iz Rasa nema razloga da bude “zahvalna” jer je naša država jeftino stekla (zaplijenila) ognjište predaka porodice Vukanović. Tako su, van svake sumnje, naši političari svjesno odlučili da zaborave koliko puno duguju četvorodecenijskoj sivoj eminenciji ozbiljnih papira i aktivnosti unutar javnih finansija iz crnogorskih napornih 90-ih. To izuzetno javno bogatstvo u sjećanju, gospođu Novosel čini vrijednom naše povijesti o javnim finansijama. No, istovremeno, to dokazuje da naši udarni političari nikada neće naučiti da su obavezni poštovati strukovnu lojalnost sistemu, koja potiče iz odgovornosti i ljubavi prema državi.
Zato se kod nas ni eksproprijacija ne može sprovesti bez gorke satiričnosti iz životne svakodnevice. Navodno se tekuće može načuti da su izvori podzemnih čistih voda probijeni, pa se stopa mosta od Zlatice prema sjeveru nije mogla postaviti, pošto je prirodna vodna neuzastavljivost danima kuljala prema rijeci. A, taj izvor (koji niko nije ispitao prije planiranog postavljanja stope mosta) izbio je ispod separacionog bunara otrovnih voda i smeća sa autoputa. Tako ostaje neodgovoreno javno pitanje: gdje ode takva eventualna otrovnost?
Eksproprijacija imovine porodica iz Rasa ispunjava uslove teorijske i sistemske grabeži, slijedeći dokumentovane tragove u radu javne administracije. Bez obzira na takvu bespogovornost, gospođa Milodraka i njena braća, rođaci ostali su da čuvaju obraz nadležnih institucija države Crne Gore. Oprostili su se od velikih djelova svojih stoljetnih imovina. Prihvatili su da njihov privatni interes nije drugačiji od bilo koga drugog u Crnoj Gori, čija se imovina plijeni za “javni interes”. No, prateći postupanje sa porodicama iz Rasa, činjenično i pouzdano smo kao zajednica spoznali nešto važno: pravda, sramota, stid, lojalnost, struka i znanje odavno ne žive u Crnoj Gori. Zato kada predsjednik CANU-a izjavi: “Živim u tom ubjeđenju, možda je ono pogrešno. Neznanje je veći problem od nezaposlenosti, jer da ima znanja i nezaposlenost ne bi bila tolika. Akademija treba da zauzme aktivan stav prema tome”, smatra Vukčević.” (https://www.cdm.me/drustvo/vukcevic-najveci-problem-crne-gore-je-neznanje/; veza Pobjeda 07.12.2019. godine), tada dobijamo inovirani nekrofilni javni ples nad tepihom post-istine o “istoriji budućnosti” (citat sa plakata na ulazu u UDG), koji odavno vonja odurnošću, koje CANU nastavlja, socijalno i razvojno, da ne vidi, niti istražuje, što nedavni oglas o sprovedenim projektima u 2019. godini iz Pobjede, Dana i Vijesti “besjedi za potomstvo”. Tako da ključna dilema crnogorske razvojne ekonomske budućnosti na održivim osnovama ostaje da bude: da li se porodični vjekovi neprocjenjivih uspomena moraju u(z)grabiti, a ne pravično vrednovati? Ili, prevedeno za CANU: je l’ im pada na pamet da okrenu leđa samoporaženoj neoliberalnosti i stvarno se okrenu ozbiljnosti u razvoju CG ekonomije/administracije/sudstva/tužilaštva/obrazovanja/zdravstva/socijale/samostalnog kičmenog življenja?
P.S. Ovaj osvrt je posvećen uspomeni na stamenog gospodina Luku Vukanovića i njegove smokve iz Rasa, podignute tokom njegovog djetinjstva, davnih dana prošlog stoljeća, koje su početkom oktobra ove jeseni završile pod rezama gvozdeno-mašinskih“hukača”.
Bonus video:
