U knjizi Prolazim kroz zidove, Marina Abramović citira Gorana Sita Rakočevića. Na strani 219 (Izdavač Samizdat B92), autorka prenosi reagovanje tadašnjeg dragog nam ministra kulture i njegovo obraćanje narodu u listu Pobjeda. Naslov teksta iz 1997. je briljantan, tako u maniru Ministra de Sita: “Crna Gora nije kulturna kolonija”. Sito je obrazlagao zašto je odbio Marinu i mogućnost da ona svojim performansom predstavlja državu na Venecijanskom bijenalu. Između ostalog, on u tekstu kaže: “Ovu izvanrednu priliku trebalo bi iskoristiti da predstavimo autentičnu umjetnost iz Crne Gore, slobodnu od svakog kompleksa manje vrijednosti, za koji naša jedinstvena tradicija i duhovnost ne pružaju razloga... Crna Gora nije kulturna margina i ne treba da bude makar zavičajna kolonija za megalomanske performanse”. Spuštio je Marinu, a umjesto nje, Sito je odabrao slikare da predstavljaju državu na bijenalu u Veneciji. Kako realan čovjek!
Ali, glenelezivraže, kustos bijenala Đermano Ćelant ustupio je Marini jedan podrum za performans. Iz tog podruma, Marina je osvojila Zlatnog lava za najboljeg umjetnika 1997. godine na Venecijanskom bijenalu, za performans Balkanski barok, taj performans koji je Sito odbio. Na ceremoniji, u svom govoru Marina je poručila: “Zanima me jedino umjetnost koja ima moć da izmijeni društvenu ideologiju... Umjetnost koja je posvećena samo estetskim vrijednostima nije potpuna.”
Kako piše u knjizi, tokom ceremonije, naš mini-star kulture sjedio je nedaleko od Marine, ali nije čak ustao da joj čestita. U toj priči koja je samo jedna od brojnih zanimljivosti u knjizi Prolazim kroz zidove, Sito je anti-junak naše (ne)kulture. On se upinjao svim silama da postane poznat i uspio je, sad se njegovo ime pročulo world-wide u knjizi koja je prevedena na brojne svjetske jezike i može se naći u knjižarama širom svijeta, da ne govorimo o Amazonu i ostalim sajtovima. On je postao sinonim za vlast koja je slijepa da prepozna kulturu. Tako je ovjekovječen naš mini-star kulture, naš Sito, kao čovjek koji ne samo da nije imao sluha za kulturu i poziciju koju obavlja, već je znao oštro da osudi “performans”, da kaže kako Crna Gora nije kulturna kolonija. Od Sitovog teksta do danas prošlo je više od dvadeset godina. U tom periodu naša kultura je doživjela jedan vid pozitivnog zamaha, pa se opet povukla u sebe, zatvorila i konzervirala u državnu kulturu.
Danas je naša “kultura” utočište za konzervativce, za para-istoričare i isključivo nacionalno osviješćene umjetnike. Naša Kultura je isparanoisana identitetom, unosna za podobne, opasna za kritičare. Naša Kultura propustila je šansu da se otvori, postala je samo dekor, instrument u rukama dvora, produžena ruka ideologije. Kultura jede samu sebe.
Naša Kultura je (ne)Kultura, veliko ironično slovo.
Kultura nam je odavno pošla u K.
Hvala svim dalekovidim ministrima!
Bilo ih je mašalah!
Bonus video:
