Predsjednici Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije su sredinom oktobra u Ohridu potpisali inicijativu za uvođenje „Mini Šengena“ kojom bi se do kraja 2021. stvorili uslovi da građani te tri zemlje uz ličnu kartu mogu preći granicu. Oni su kazali da bi se time otvorilo tržište rada i smanjili milionski gubici i dugo čekanje kamiona na granicama. Pozvali su da se inicijativi pridruže i ostale države regiona. Kosovski zvaničnici su odbili predlog, dok su predstavnici Crne Gore bili uzdržani. Ministarka ekonomije Dragica Sekulić kazala je da je inicijativa gubljenje vremena, dok je premijer Duško Marković govorio da će Crna Gora staviti na sto činjenice i političke interese, navodeći da podržava „inicijative koje treba da ubrzaju evropski proces integracija, a ne da predstavljaju zamjenu za njega“.
U analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije navodi se da bi ta ideja mogla biti jedna od najvažnijih na Zapadnom Balkanu. Realizovanjem te ideje i te inicijative, države regiona bi počele da koriste ključne slobode koje donosi članstvo u EU, kao što su sloboda kretanja ljudi, robe i kapitala. U analizi ovog Instituta se navodi da bi članice „Mini Šengena“ morale da prođu kroz komplikovanu proceduru implementacije i da sprovedu značajne izmjene zakona vezanih za tržište, takse i finansijski sistem.
Premijer Marković je na jednom od svojih javnih nastupa izjavio, parafraziram, da članstvo u EU nema alternativu, ali da će se izjasniti nakon podrobne analize i o pomenutoj inicijativi. Istovremeno, jedan briselski zvaničnik je izjavio da pomenuta inicijativa o formiranju „Mini Šengena“ predstavlja samo jednu od etapa u zemljama Z. Balkana prema EU. Dakle, i zvanični Brisel podržava jednu takvu ideju, ali samo kao etapu u pristupanju zemalja Z. Balkana EU. Osim toga, ovaj zvaničnik poziva i Crnu Goru, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu da podrže naznačenu inicijativu. Ako prihvate, kako navodi ovaj zvaničnik na Balkanu bi se formirala moćna šestorka, jedna moćna balkanska zajednica, unija ili nešto treće koja bi bila najvažniji partner EU i SAD na zapadu i Rusiji i Kini na istoku.
ISTORIJSKE I EKONOMSKE PRETPOSTAVKE govore u prilog ovoj ideji. Od VII vijeka, pa kroz čitav Srednji vijek, da ne govorimo o Novom vijeku, ljudi na prostoru Balkana dijelili su zajedničku sudbinu, bez obzira na trvljenja i sukobe zbog nacionalnih i vjerskih pitanja. U Srednjem vijeku, na teritoriji današnje Albanije, zatim, na prostorima tadašnjih država Zete i Raške, uključujući i veliki dio teritorije današnje BiH vlast su uglavnom držali zetski i srpski vlastelini, a povremeno su se uključivali i Mlečani, naročito na području današnje Albanije i Crne Gore. Sve je to trajalo do kraja XV vijeka, kada su na Zapadnom Balkanu zagospodarili Turci. No, i u vrijeme skoro 400 godina turske vladavine, ljudi na prostoru Z. Balkana umnogome dijelili su zajedničku sudbinu. Ljudi sa ovog područja, posebno njihovi suvereni, često puta i kroz sukobe i ratove težili su da ostvare ideju o zajedničkom suživotu. Posebno je to dolazilo do izražaja u drugoj polovini XIX i kroz čitavi XX vijek.
Tako je kralj Nikola sanjao o ujedinjenju država sa ovog područja. Zbog toga je ratovao u Hercegovini, sanjao o Metohiji, a i o ujedinjenju sa Srbijom. Poznato je da je kralj Nikola među najbliže saradnike birao i Albance i Bošnjake. Kralj Aleksandar Karađorđević takođe je bio na istoj liniji za ujedinjenje naroda Z. Balkana. On je to i ostvario kroz stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Da li je prvobitno tako zamišljeno ili je to ideja velikih sila pobjednica u Veljem ratu? Naime, poslije pobjede u Veljem ratu i raspada Austrougarskog carstva, na ovim prostorima stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Crna Gora je izgubila nezavisnost i utopila se u Kraljevinu. Da li je kralj Aleksandar želio baš ovakvu tvorevinu ili nešto drugo, neka saopšte istoričari. Osim toga, da li mu je želja bila prvobitno da umjesto Hrvatske i Slovenije u savez balkanskih država integriše Albaniju (formiranu nakon Balkanskih ratova), neka i to saopšte istoričari. Međutim, velike sile su tako htjele. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prva Jugoslavija imala je problema. Pojavili su se nacionalizmi. To je kralja Aleksandra koštalo života 1934. godine u Marselju. Nijesu mogle Hrvatska i Slovenija, koje su dugo godina bile dio Austrougarskog carstva, da se uklope u novostvorenu Kraljevinu. I, konačno, Tito je htio na temeljima prve Jugoslavije, uključujući Albaniju, da formira i drugu Jugoslaviju. Uspio je u tome, ali bez Albanije. Tito i jugoslovenski komunisti pomogli su formiranje KP Albanije na čelu sa Enverom Hodžom. Jugoslovenski i crnogorski komunisti su se borili u Albaniji za oslobođenje od fašizma. Međutim, Albanija je i poslije II svjetskog rata ostala kao samostalna država. Druga Jugoslavija je formirana 1943, odnosno 1945. godine ali bez Albanije.
Prema mišljenju mnogih analitičara, druga Jugoslavija je bila nešto najbolje što se moglo desiti na ovim prostorima. To je i dokazivala punih 45 godina. Nažalost, raspala se kao kula od karata. Razorili smo je mi sami, naši nacionalizmi, potpomognuti od strane velikih sila. Dakle, onaj isti faktor, nacionalizam, koji je potkopavao prvu Jugoslaviju, dokusurio je i drugu Jugoslaviju. Nijesmo mogli da se civilizovano razdvojimo kao Čehoslovačka, nego smo poveli krvavi građanski rat koji nas je skupo koštao.
I, danas, poslije skoro 30 godina, nudi nam se ideja stvaranja zajednice na Z. Balkanu, ali ne kao alternativa ulasku u EU, već kao njena prva etapa. Mnogo je skeptika jedne ovakve ideje, ali i onih koji podržavaju istu. Zašto skepsa? Dva su osnovna razloga; prvo, dvije prethodne Jugoslavije, odnosno njihovo iskustvo dugoročno posmatrano nije donijelo rezultate i drugo, na ovom prostoru živi više etničkih i vjerskih grupacija. No, primjer SAD sa nekoliko stotina nacionalnih i vjerskih pripadnosti, stotinama raznih jezika i narječja pokazuje primjer zajedničkog suživota, snažnog ekonomskog razvoja i demokratije. Dakle, sve se može samo ako se hoće.
Dolazimo na ekonomiju kao bitnu determinantu jedne ovakve ideje. Dakle, sve je ekonomija, i na njoj se sve zasniva. Ekonomski interesi i benefiti građana su ključna determinanta u realizaciji ove ideje. Šta to dobija građanin? Naš premijer je to dobro prepoznao i saopštio da će se napraviti podrobna analiza. Nažalost, naša ministarka ekonomije, iako je na čelu tako važnog resora, saopštila je da je to „gubljenje vremena“ umjesto da bolje promisli. Šta nam nudi „Mali Šengen“, odnosno šta nudi građanima? Prema zamišljenoj ideji, Deklaracija tri države iz Ohrida predviđa slobodu kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Moji kritičari će reći: „To nam nudi i CEFTA sporazum“. Nije tačno. CEFTA sporazum nam nudi manje. Ovo pretpostavlja da će se ljudi moći samo sa ličnom kartom kretati u okviru svih šest balkanskih zemalja, roba takođe, a i kapital. To će biti zajednica sa izvanrednim prirodnim resursima, a prije svih; rudno blago, poljoprivredne površine, rijeke i elektroenergetski potencijali, planinski vrhovi, jezera i more. Na takvim resursima, danas, a posebno u budućnosti, će se razvijati snažna metalurgija i energetika, drvno-prerađivačka industrija, poljoprivredno-prehrambena industrija, tekstilna industrija, turizam i ugostiteljstvo i slično. To će biti tržište od 20 miliona stanovnika. Samo u okviru takve zajednice realizovaće se desetine milijardi eura roba i kapitala. Primjera radi, danas Srbija izvozi robu u BiH, Crnu Goru i Kosmet više nego u Evropu i EU. Po proizvodnji električne energije, pšenice, kukuruza, voća, povrća, kao i po turističkom prometu ova zajednica će biti ispred većine zemalja EU. Sa takvim kapacitetima biće najvažniji partner zemljama Z. Evrope, SAD i Rusije. Prema nekim analizama vezanim za ekonomske parametre, balkanska šestorka će za 5 godina prevazići Hrvatsku i Sloveniju, a za 8-10 godina naći će se tik uz rame najrazvijenijih zemalja EU.
To će biti zajednica gdje će mladi dolaziti, a ne odlaziti, zajednica gdje će strani investitori realizovati godišnje po nekoliko milijardi eura investicija. Pitanje granica unutar zajednice biće riješeno i neće predstavljati problem prilikom ulaska u EU. Poznato je da je pitanje razgraničenja između pojedinih država u ovom regionu još neriješeno, a na tome EU i te kako insistira. Pitanje platnog prometa biće u cjelosti regulisano. I posebno treba naglasiti da će biti eliminisano duplo oporezivanje. U takvoj zajednici, šverc i korupcija biće svedeni na najmanju moguću mjeru. Analiza pokazuje da će formiranjem ovakve zajednice ukupni troškovi biti smanjeni od 3 do 4 milijarde eura. Osim toga, ono najvažnije, doći će do pomirenja na ovim prostorima.
Na kraju, Crna Gora treba da odluči. U uslovima kada je pristup EU sada dalji nego juče, zbog svega što se dešava možda je lakše donijeti odluku. I na samom kraju, ako dođe do formiranja ove zajednice i ista pokaže rezultate, možda neće biti potrebe da se ide prema Evropskoj uniji. Ostaje da se vidi.
Bonus video:
