Koji vid kapitalizma želimo? To je, vjerovatno, glavno pitanje naše epohe. Ako želimo da sačuvamo naš ekonomski sistem za buduća pokoljenja, na njega moramo dati ispravan odgovor.
Ako stvari uopštimo, imamo izbor između tri modela. Prvi je “akcionarski kapitalizam” koji je izbor većine zapadnih korporacija; prema tom modelu, glavni cilj bilo koje korporacije mora biti maksimalizacija dobiti. Drugi model, “državni kapitalizam”, koji nameće vladi zadatak usmjeravanja razvoja ekonomije, postao je popularan u mnogim zemljama u razvoju, ne samo u Kini. Međutim, u poređenju sa ove dvije varijante, treći model ima najviše kvaliteta koji zaslužuju preporuke. “Stejkholder kapitalizam” (odnosno “kapitalizam u interesu svih zainteresovanih strana”) jeste model koji sam prvi put predložio prije pola vijeka. On pozicionira privatne korporacije kao povjerenike (trastovi), koji rade u interrsu društva i potpuno je očigledno da je najbolji odgovor na socijalne iekološke probleme sadašnjeg trenutka.
Model koji je danas dominantan - akcionarski kapitalizam - najprije je bio popularan u SAD 1970-ih, a poslije se proširio po čitavom svijetu. Njegov procvat je dijelom bio zaslužen. Zahvaljujući tom modelu, u njegove vrijeme stotine miliona ljudi u čitavom svijetu je prosperiralo zato što su kompanije koje su stremile profitu otvarale nova tržišta i nova radna mjesta.
Ali to nije kraj priče. Pristalice akcionarskog kapitalizma, uključujući Miltona Fridmana i čikašku školu, prenebregli su činjenicu da korporacije kotirane na berzi nisu samo strukture koje žele da profitiraju, već i društveni organizmi. Pored zahtjeva finansijskog sektora za povećanjem kratkoročnih rezultata, jednostrano insistiranje na profitu dovelo je do toga da akcionarski kapitalizam sve više počinje da se odvaja od realne ekonomije. Mnogi shvataju da ta forma kapitalizma više nije održiva. Pitanje je sljedeće: zašto je odnos prema njoj počeo da se mijenja tek sad?
Jedan od mogućih razloga je “efekat Grete Tunberg”. Mlada klimatska aktivistkinja iz Švedske podsjetila nas je da očuvanje današnjeg ekonomskog sistema izdaja budućih generacija i to zato što je on ekološki neodrživ. Drugi (povezan sa prvim) razlogom: generacija “milenijanaca” i generacija Z više ne žele da rade za kompanije, investiraju u kompanije ili kupuju robu od kompanija koje nemaju druge preferencije osim dostizanja maksimalnih vrijednosti za akcionare. I na kraju su rukovodioci i investitori počeli da shvataju da je njihov sopstveni dugoročni uspjeh tijesno povezan sa uspjehom njihovih klijenata, zaposlenih i dobavljača. U rezultatu, ideja stejkholder kapitalizma počela je dobija na popularnosti. Ta promjena kursa trebalo je da se desi odavno. Taj sam koncept prvi put opisao još 1979. i pokrenuo sam Svjetski ekonomski forum kao pomoć poslovnim i političkim liderima da on zaživi. Dvije godine kasnije učesnici Svjetskog ekonomskog foruma potpisali su Manifest Davosa u kojem su navedene osnovne obaveze bilo koje firme prema njenim stejkholderima. Danas su, najzad, i drugi počeli da govore o “stejkholderima”. Ove godine je Američki poslovni okrugli sto, najuticajnija lobistička biznis organizacija u Americi, objavio je da zvanično podržava sjekholder kapitalizam. Osim toga, sve su popularnije takozvane investicije sa socijalnim efektom, zato što sve više investitora traži načine da poveže društvenu i ekološku korist sa finansijskim povratom.
Moramo iskoristiti ovaj trenutak kako bismo garantovali da će stejkholder kapitalizam ostati novi dominantni model. S tim ciljem Svjetski ekonomski forum objavljuje novi Manifest Davosa. U njemu se saopštava da su kompanije obavezne da pošteno plaćaju dospjele poreze, pokazuju nultu toleranciju prema korupciji, štite ljudska prava u svojim globalnim proizvodnim lancima, a takođe se i zalažu za konkurentsku ravnopravnost na “igralištu”, posebno u “ekonomiji internet platformi”.
Ipak, da bi slijedile principe stejskholder kapitalizma kompanijama će biti potreban novi sistem pokazatelja. Za početak, novi pokazatelj - “stvaranje društvene vrijednosti” mora uključii “ekološke, socijalne i upravljačke” ciljeve (ESG ciljevi) kao dopunu standardnim finansijskim pokazateljima. Na sreću, već je startovala inicijativa da se pronađu novi odgovarajući standardi uz podršku revizorkih kompanija “velike četvorke” i pod rukovodstvom predsjednika Međunarodnog poslovnog savjeta, generalnog direktora Bank of Amerika, Brajana Mojhinana.
Drugi pokazatelj koji mora biti korigovan je nagrađivanje top menadžera. Počev od 1970-ih godina visine isplata menadžmentu kompanije su naglo porasle uglavnom zbog toga da bi odluke koje on donosi “odgovarale” interesima akcionara. Umjesto toga, u novoj paradigmi stejkholder kapitalizma visina plate vodećih menadžera mora odgovarati novom pokazatelju - stvaranje dugoročne društvene vrijednosti.
Najzad, velike kompanije moraju shvatiti da su one same najvažniji stejkholderi u našoj zajedničkoj budućnosti. Naravno, sve kompanije su dužne da se i dalje staraju da koriste svoje ključne sposobnosti i sačuvaju preduzetnički način razmišljanja. Postoji li neki drugi put? Zaštitnici modela državnog kapitalizma mogli bi reći da je on već usmjeren na dostizanje dugoročnih ciljeva i da u posljednje vrijeme pokazuje uspjehe, posebno u Aziji. Ali državni kapitalizam, iako se može pokazati kao vrlo odgovarajući za jednu od faza razvoja, mora postepeno i sam da evoluira u nešto bliže modelu stejkholder kapitalizma - inače će ga progutati unutrašnja korupcija.
Pred onima koji vode biznis danas se otvorila nevjerovatna šansa. Dajući stejkholder kapitalizmu konkretni misao, oni mogu izaći iz okvira svojih zakonskih obaveza i ispuniti svoj dug prema društvu. Oni su u stanju da približe svijet dostizanju zajedničkog cilja, i dijelom ciljeva zacrtanih Pariskim klimatskim sporazumom i programom održivog razvoja UN. Ako zaista žele da ostave trag u svijetu, oni nemaju drugu alternativu.
Autor je osnivač i izvršni predsjedavajući Svjetskog ekonomskog foruma
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
