Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država, mlada i nejaka, crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli može da izabere. Da ratuje. Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju. Srećan novi povratak u prošlost
I pred ovu Novu, vodi se boj. Dvojice monopolista. Jednog koji je namjerio da bude doživotni svetovni vladar i tako sačuva svoje bogatstvo, i drugog koji takođe namjerava da sačuva posjed koji mu donosi moć. I novac. A šta je najbolji recept za održanje na vlasti, svetovnoj ili ovoj drugoj, do - neprijatelj.
Zbog neprijatelja, mora da se zaboravi na sve. Ko još misli na neplaćene račune za struju, šuplje cipele i kapute, kad je na vratima neprijatelj. Koji hoće da nam otme crkvu, ili državu, zavisi na koju se stranu svrstaš. Ili, ne daj Bože, da neko u takvom trenu, dok neprijatelj hrli, pomisli na putovanja, knjige, mjesta koja nije obišao. Nepristojno, nekako dođe. Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država, mlada i nejaka, crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli, može da izabere. Da se svrsta, da odigne zastavu i glas. Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju.
Nego, i vladari znaju da se mehanizmi vječnog vladanja troše. Posebno kad se neki od njih, kao što je recept - proizvedi neprijatelja pa vladaj, decenijama rabi. Pa su zato sad i sami pojačali retoriku. Rat, građanski i vjerski, i druge borbe pominju se ko od šale.
Mitropolit Amfilohije kazao je da će „Mitropolija nastaviti da se bori ako Skupština usvoji Zakon o slobodi vjeroispovjesti”. Nije precizirao kako će ta borba tačno izgledati.
Istina, “vojska” se sama ponudila. Lider Demokratskog fronta Andrija Mandić saopštio je: “DF je spreman da strada za našu crkvu”. Obznanio je i da bi,,parlament gorio da nije bilo mitropolita Amfilohija”. Pričao je i o bugarskoj skupštini, kraljevini, banovini, hrvatskoj seljačkoj stranci… Budibogsnama. Kao da je neko uključio vremeplov.
Đukanoviću je baš to dobro došlo. Dok je Mandića i slične retorike ima silan razlog da “brani” mladu, proevropsku demokratiju. Đukanović je mitropolitu i njegovoj vojsci poručio da predlog zakona o slobodi vjeroispovjesti neće biti povučen.Nije doduše pominjao rat, al’ je bio jasan da neće odstupiti s branika nejake crnogorske države.
“Vlast svojom političko-propagandnom mašinerijom prisiljava cjelokupno društvo da se 2019. godine igra komita i žandara, da se vrati 100 godina unazad dok nam budućnost jede korupcija, a napredni svijet pravi planove za narednih 100 godina”, primijetio je ispravno direktor Instituta alternative Stevo Muk.
Rat dvojice monopolista, i njihove vojske, preplavio je medijske stranice. Priča o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, popularnija je na portalima čak i od Cece. A sve su druge priče zaboravljene. Kao da ne postoje. I koverte, i novo zaduživanje, i predizborni budžet u kom rastu troškovi za administraciju. Jedva da ko klikne na priču o tome da ćemo za nacionalnu aviokompaniju dati još 155 miliona eura. Možda su nam rijeke i nacionalni parkovi u ova dva dana uništeni, niko ne bi znao. Pljevlja se guše u dimu, nikom ništa. Protesti, šta to bješe? U zaborav su pali čaki Ivica Stanković i Milivoje Katnić. A činilo se nemoguće.
Evropski put ne da niko više ne pominje, nego je najnovije istraživanje pokazalo da je povjerenje u EU od strane crnogorskih građana na istorijskom minimumu. Po istom istraživanju, Milo Đukanović ima najveću prosječnu ocjenu od političara, a povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu raste.
Znači da recept za vječno vladanje radi. Srećna nova izborna godina. Srećan novi povratak u prošlost. Srećni novi identitetski skupovi i podjele. I minusi na računu. I mladost koja odlazi. Godine prolaze, mi idemo nazad.
Bonus video:
