Starije kolege za njega imaju samo riječi hvale, režiseri ga rado pozivaju, i svi su saglasni u jednom - pred njim je velika i uspješna karijera jer mu talenta, umijeća, ljubavi prema glumi, ne fali. Njegovo ime je Stevan Vuković. Student je treće godine glume na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Branislava Mićunovića i saradnice Julije Milačić. Ovaj talentovani Nikšićanin, iako još uvijek student, uveliko korača daskama koje život znače, a prošlu godinu je završio sa dvije nagrade za epizodne uloge - na Bijenalu crnogorskog teatra nagrađen je za ulogu u predstavi „Kapital“, a na nikšićkom Međunarodnom festivalu glumca za ulogu Pušelje u “Gospodskoj krvi”.
Stevan trenutno igra u šest predstava: „Kapital“ u režiji Andraša Urbana, „Sobe“ Mirka Radonjića, „AURA“ Nevene Rajković, „Balkan boys“ Siniše Evtimova, „Gospodska krv“ Slobodana Marunovića i „Tri sestre“ Branislava Mićunovića.
Još kao dječak počeo si da se baviš glumom. Šta je to što te privuklo daskama koje život znače?
Sve se to desilo vrlo slučajno. Pošto sam igrao folklor u “Zahumlju”, prije jednog časa čuo sam krike iz prostorije i ušao da vidim šta se dešava - unutra se ljudi razvlače po podu, vrište, prave neke čudne pokrete koje nijesam mogao da razumijem. To me zainteresovalo, ostao sam na tom času i propustio folklor. Imao sam osam godina i tada je sve počelo. Niko nije znao da pohađam časove glume u dramskom studiju “Prazan prostor” naredna dva mjeseca, a iz dana u dan rasla je želja da se bavim ovim poslom. Dopala mi se sloboda, to što nema pogrešnog, što je sve produkt isključivo moje mašte, i što je to polje dječje igre koja nikada ne prestaje, niti može da presuši. Pravili smo predstave na kraju godine, putovali po regionu kao gosti na raznim festivalima, i gajili ljubav prema kolektivu, kulturi, instituciji i igri. Moji tadašnji mentori, a današnje kolege i profesori, bili su Slaviša Grubiša, Marija Backović, prof. Petar Pejaković i Milivoje Lakić. Radom pokušavam da im vratim za sav trud, veliku ljubav, pažnju i energiju koju su uložili u mene tokom deset godina mog boravka u tom studiju.
Kada si shvatio da gluma neće biti samo tvoj dječiji hobi već i budući poziv?
Prije upisa u srednju školu donosili su nam prospekte “Napravi pametan izbor upiši tu školu”, kao da neko tako mlad može znati šta je pametno za njega. Ali za mene je to nekako već bilo odlučeno. Znao sam da ću pokušati da upišem studije glume. To je u mojoj glavi bila ozbiljna i najvažnija misao u životu. Naravno, negdje sam i sumnjao u sve to. Pitanja je bilo mnogo: Da li sam dovoljno dobar za to? Posjedujem li ja to što oni traže? Vidjeli su oni mnogo ovakvih? Imam li dara? Ali kada sam vidio svoje ime na spisku primljenih kandidata na Fakultetu dramskim umjetnosti bilo mi je jasno da je to moj poziv. Za prijemni sam spremio ulogu Mirka iz drame “Maratonci trče počasni krug” Dušana Kovačevića, Šekspirovog “Hamleta”, i pjesmu “Kapetane moj” Volta Vitmana. Kada je čovjeku do nečega toliko stalo trema je neminovna. Pola prijemnog ispita se i ne sjećam jer je ulog bio prevelik. Ali, sada imam isti osjećaj, jer je svako novo iskustvo nova želja da dokažem sebi da su stvari moguće.
Kako su tvoji roditelji reagovali kada si im rekao da želiš da upišeš glumu?
Dok sam išao na časove sve je to bilo kao hobi koji se meni dopada, a kada je to preraslo u ozbiljnu želju moji nijesu imali izbora osim da me podrže. Mislim da su oni najzaslužniji jer su poštovali moje odluke i naravno maštali o tome da ja radim posao koji volim i kome se divim. Kada imate takve ljude pored sebe sve je lakše, jer i kad sam ja sumnjao u sebe oni nijesu u mene.
Šta je za tebe gluma?
Ne znam. Zato je i volim. Kad bih znao možda bi mi postala dosadna, ili suvišna, zato ne želim nikada to da saznam. Nekako mi se čini da kada glumac stavi tačku i kaže da je gluma to i to, uvijek ostaje u istom okviru i uskrati sebi sve one nove spoznaje i otkrića koje ova profesija nosi.
Koja je prva profesionalna uloga i kakav je osjećaj bio?
Predstava “Sobe” u režiji Mirka Radonjića. Tumačim lik Dača koji je nikšićki diler. Bio sam prilično ushićen povodom premijere i samog rada na predstavi. Prosto je došao dan kada sve ono o čemu sam maštao i kako sam ja to zamišljao treba da se desi. To je momenat koji sigurno nikada neću zaboraviti.
Od koga sada učiš i imaš li uzore? Koje su to uloge o kojima maštaš?
Učim od svih. Nije važno koja je profesija u pitanju, ko je koje starosne dobi, iskustva. Onaj ko želi da uči traži znanje od svih, jer svako zna nešto što ja ne znam, zašto onda to ne koristiti. Uzor su mi svi koji posjeduju ono čemu ja težim, a to su visoki umjetnički dometi, vaspitanje, poštovanje svih, solidarnost, empatija, disciplinovani rad, odanost, kontrola, hrabrost…Maštam o tome da svaku ulogu igram na visokom nivou i da to probudi neku vrstu osjećanja u onome koji gleda, a koja će uloga biti u pitanju to je za mene manje važno.
Koliko je lako, a koliko teško biti licem u lice sa publikom?
Zahtjevno je to što prvenstveno ja moram da probijem svoje lične granice i frustracije i da izađem iz sopstvene zone komfora, jer tek tada ostaje na onom preko puta da uradi to isto. Vrlo je zahtjevno kopati po sebi i doći do apsulutne ogoljenosti na sceni što je, po mom mišljenju, najveća vještina u pozorištu.
Iako si tek na početku karijere već možeš da se pohvališ nagradama. Koliko one znače mladom glumcu?
Definitivno nagrade jesu motivacija za dalji rad i dokaz da ono što radim sa puno ljubavi neko cijeni i poštuje.
Može li glumac zahvaljujući ulogama da iskaže svoj stav, skrene pažnju na neko važno pitanje?
Savremeno pozorište to traži. Želi čovjeka sa stavom, onoga ko upozorava, onoga koji će uperiti prstom na probleme sredine i okruženja, onog koji će sa sopstvenog gledišta posmatrati velike životne teme koje ga uzurpiraju. Privilegija je biti u prilici da izneseš lični stav i postaviš mnoštvo pitanja na koje će, svaki pojedinac koji gleda predstavu, tražiti odgovore sam za sebe.
„Nama je ovdje dobro. Dobro nam je“ (iz predstave “Kapital”). Da li je i ako nije šta uraditi da bude bolje?
Nekima je ovdje dobro, nekima nije. Kome nije mislim da se odgovor krije u samom pitanju. Treba raditi. To je dužnost svakog pojedinca. Treba osvijestiti sopstvene potencijale i vrline, raditi na njima, usavršavati ih i dozvoliti da oni postanu većinski vlasnici naših zivota. Svaki beskorisno proveden dan treba za nas da bude aritmija. Okrenuti se sebi i sopstvenim idejama, koliko god to bilo teško, mislim da je korisno. Na taj način svaki pojedinac će učiniti veliku korist zajednici, a prosperitet zajednice leži u pojedincu.
Gdje je tu snaga mladosti?
U osjećanjima koje treba da pustimo vani, a da pritom ne robujemo spoljašnjim faktorima.
Bonus video:
