Ono što se nedavno dogodilo u Andraševcu (starački dom u čijem je pomoćnom, neprijavljenom objektu zbog požara poginulo šest osoba - prim.red), pokazalo je koliko je moderna civilizacija, unatoč velikom i nesumnjivo napretku, i dalje uglavnom neosjetljiva na sudbinu i probleme starih ljudi.
Takve se tendencije pokazuju na puno načina koji su svi na ovaj ili onaj način doveli do onoga što se dogodilo u depresivno subotnje zimsko jutro u malom zagorskom mjestašcu. Naravno, ovaj je događaj zasjeo u prve minute dnevnika i na naslovnice dnevnog tiska zbog velikog broja žrtava poginulih na stravičan način. I to je potpuno razumljivo. Na licu mjesta vrlo se brzo pojavio i premijer Andrej Plenković kako bi doznao detalje i izrazio sućut obiteljima poginulih. Nadležno je Ministarstvo promptno reagiralo i osiguralo premještaj ostalih štićenika obiteljskog doma u kojem se dogodio požar.
Dom je privatni i nema nikakve izravne odgovornosti, bilo države bilo lokalne samouprave.
Ali, neizravna postoji i u ovom konkretnom slučaju. Stvar je međutim u tome da ova država nema dovoljno novaca da osigura kvalitetan nadzor rada domova za starije i nemoćne. Pravobraniteljica za ljudska prava Lora Vidović iznijela je nakon tragedije poražavajući podatak da u ovoj našoj zemlji rad nekoliko tisuća takvih institucija nadzire samo devet inspektora. Devet. Samo za toliko njih ima novaca. Praktički to znači da netko može otvoriti dom za starije tako da ispuni osnovne uvjete, županija mu potom izda dozvolu za rad i nakon toga gotovo pa da može raditi što hoće. Nekakav inspektor izaći će na teren tek ako stigne prijava nekog štićenika. Što se događa rijetko ili nikada.
Država, odnosno njene elite, naravno jest kriva jedino zbog toga što je zemlja tako siromašna. Loše ekonomske politike odgovorne su za to da gospodarstvo nije u stanju napuniti državne kofere iz kojih bi se onda, među ostalim, financirala gradnja pristojnih objekata. Ili bi mirovine bile veće pa bi si značajniji broj ljudi mogao osigurati mjesto u nekom od kvalitetnih privatnih staračkih domova. Njihovo je otvaranje postalo sve značajnija industrija. Pa onda dio naših starih ne bi morao svoje zadnje dane provoditi u nečijoj privatnoj drvenoj kolibi na kraju svijeta. U kojoj nema ni medicinske sestre da pozove vatrogasce kada izbije požar. Ali to je jedna tužna priča koja se može primijeniti za puno drugih isto tako groznih situacija.
Ali osim novca, i društvu i državi često nedostaje najelementarnije solidarnosti. Često smo svjedoci kada razni pjevači i pjevačice rado sudjeluju na koncertima organiziranim kako bi se prikupio novac ili za dječju bolnicu, ili za neko pojedino bolesno dijete. Nema, naravno u tome ničeg lošeg. Dapače, takve su akcije hvalevrijedne kako bi se pomoglo dječjim odjelima. Nedavno je javnost bila zgranuta kako izgleda bolnički dječji odjel u sisačkoj bolnici. Ali koncerata i skupljanja novaca za poboljšanje uvjeta u nekom staračkom domu teško se sjetiti. Možda će sudbina ovih šestero nesretnih štićenika nešto promijeniti i na tom planu. Međutim, ne treba tu očekivati neke velike pomake. Stara populacija uglavnom je izvan fokusa. Ponekad čak i njihove vlastite djece.
Kako će vrijeme prolaziti, bez obzira na težinu ove tragedije, ona će brzo biti potisnuta iz televizijskih udarnih vijesti nekim novim stradanjima koje nikada brži i jači mediji svakodnevno donose u naše domove. Tim više što su žrtve ovaj put bili jako stari ljudi. Za koje ova naša, kao uostalom ni prijašnje civilizacije, ne mari previše. Svugdje se slavi samo mladost i ljepota. Starost i sve što s njom ide nije nažalost nešto što može potaknuti dobro raspoloženje, a s njim prodaju i potrošnju. Od čega razne industrije, a onda s njima i mediji žive. Uostalom, za medijske potrošače puno je “snažnija” vijest da je u Splitu jedan mladi vigilante kalašnjikovom ubio troje ljudi koji su navodno kamatarili njegovog brata. I ubojica i žrtve su mladi ljudi, od kojih su neki živjeli od toga da su u središtu Splita dilali zabranjene supstance. O tome će se raspravljati još mjesecima. Trošna kolibica na rubu zagorskog seoceta bit će brzo zaboravljena. A s njom i javna zabrinutost za životne uvjete naših starijih. Društvo je okrutno prema slabima. A stari i nemoćni najslabiji su od svih.
Bonus video:
