Umjesto da premijer Marković objasni svojim građanima zašto Vlada predlaže zakone koji leže u topuzu (pod nezapamćenom policijskom opsadom), a ne zasnovane na demokratskim i savremenim principima i pozitivnim pravnim normama koje podrazumijevaju inkluzivan, transparentan i institucionalan dijalog, on nam je najavio „nastavak dijaloga sa Mitropolijom“.
Da bi se nešto nastavilo, mora da počne. Tako je i sa dijalogom. Jedino ako uvaženi premijer u dosadašnji dijalog ne uključuje prijetnju i poslednje upozorenje Mitropolitu Amfilohiju, najuglednijem i najboljem među nama, koji i ovih dana, u nebivaloj istorijskoj namjeri da se ozakoni otimačina i skrnavljenje svetinja, čuva svojim likom i djelom, mir, dostojanstvo i obraz Crnoj Gori.
Vjerovali smo da je i premijer vidio ono što i vaskoliki svijet da su ove litijske šetnje pokazale zrelost Crkve i vjerujućeg naroda, kako neko napisa ovih dana, da je više Crkva pokazala ono što zovemo „građanski kapacitet“ nego vlast koja se zori sekularizmom. Umjesto toga, čuli smo ono što smo i do sada imali prilike da čujemo, a sve nadajući se da ipak nije istina. L'état, c'est moi – Država, to sam ja!
Zato neće biti da je tačna konstatacija da Mitropolija izbjegava dogovor već je svakim danom sve izvjesnije da je ovakvo stanje pokazatelj da aktuelna vlast nema kapaciteta da u savremenu Crnu Goru smjesti sve njene osobenosti, različitosti i bogatstva koju čuva jedna od najstarijih evropskih država, naša zajednička otadžbina Crna Gora.
Povezani članci
Nedostatak argumenata, dobre volje i pomenutog kapaciteta da se pokrene istinski i pravi dijalog, predstavnici vlasti, na čelu sa predsjednikom i premijerom, pribjegavaju prijetnjama, proglašavajući dvije trećine svojih građana izdajnicima i protivnicima države.
Država nijesu oni koji njome ovog trenutka upravljaju, kao što ni Crkva nijesu samo episkopi i sveštenici, već i državu i Crkvu čine građani i vjernici, kojima svi mi treba da služimo. I ako je u ovom trenutku država ugrožena od nekoga to je od onih koji nisu sposobni i spremna da čuju glas svoga naroda, i koji se ponose zakonima koji atakuju na ljudska prava i slobode, naročito na slobodu vjere kao njeno fundamentalno i temeljno pravo.
Svi postaju svjesni da ove litije nisu politikanske, stranačke i nacionalističke. Jer bi, kao takve bile besmislene i neplodne. Upravo suprotno, ove litije su slobode, ali slobode koja se otkriva i poznaje u Duhu Svetome. Zato ove litije preobražavaju čovjeka, uzdižu ga i čine istinski slobodnim. Ono što ljudi najviše osjećaju je dostojanstvo. Možda malo čudno, ali i danas je to nekome bitno! Ne čudi da ovo ne razumiju ljudi koje vjera svojih predaka ne interesuje i ne žele da pripadaju istoj. Teško da može neko razumjeti šta za ovaj narod znače svetinje i svete mošti kada ih oni nikada nisu posjetili niti imali potrebu da se pred njima poklone i pomole. Proizvod toga je i potreba da se sa grobova svojih predaka prepravljaju epitafi, valjda kao najava i poruka šta će se desiti sa grobovima svih naših predaka.
Ponovio je premijer da Crkva želi da bude van pravnog poretka. Sva javnost zna da čak i u onoj gluvoj noći kada je nesrećni Zakon izglasan Crkva je ponudila amandman koji sada ponavljam: „Imovinsko-pravni sporovi između Crne Gore i vjerskih zajednica u pogledu vjerskih objekata i zemljištu koji su nastali do 1. decembra 1918. godine isključivo se mogu rješavati pred nadležnim sudovima u parničnim postupcima u skladu sa ratifikovanim međunarodnim ugovorima, Ustavom Crne Gore, Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima, Zakonom o državnom premjeru i katastru nepokretnosti i drugim relevantnim propisima. Postupke će u ime Crne Gore voditi Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore“. Ne govorili ovaj amandrman upravo suprotno. On je najjači demanti koji pokazuje da je Crkva bila spremna da se dođe do kompromisa kako bi se smirile strasti i stvorili se preduslovuvi za dijalog. Crkva poštuje pravni poredak, a samim tim i državu Crnu Goru. Ali država izgleda nema povjerenja u svoje sudove, zato je i pripremila Zakon kojim je stavila omču oko vrata pravoslavnoj Crkvi i vjernom narodu koji se neće primjenjivati ni na jedno pravno i fizičko lice u Crnoj Gori, osim za SPC.
Ova vlast nema ni jedan pravni osnov, niti Ustav to predviđa da daje sebi za pravo da se miješa u pitanja ustrojstva i misije Crkve, niti da obnavlja, niti da osniva crkve, kao što ni Crkva nema pravo da imenuje vladu, ministre i poslanike. Vlast je dužna da donosi zakone koji garantuju pravnu sigurnost i jednakost svih. Kako kaže profesor Šijaković, država ima ulogu, svrhu, smisao da garantuje mir, da garantuje vladavinu prava, da štiti imovinu, da jemči pravednost među ljudima i da ljudi u takvoj državi imaju osjećanje prosperiteta. Ovdje nemamo te elemente zadovoljene. Ovdje država koja treba da garantuje mir opstaje na tome što vam garantuje konflikt. Zato je „brigu“ o pravoslavnim svetinjama narod jasno prepoznao kao namjeru vlasti da obnovljeni i ukrašeni manastiri crnogorski dožive sličnu sudbinu kao i stotine crnogorskih preduzeća koja su uništena, opljačkana i pretočena u privatne džepove. Ovo je posljednja šansa da vlast u Crnoj Gori vrati dostojanstvo i čast, i sačuva obraz i pred precima, i pred potomcima. Istrajavajući na ovakvom zakonu, vlast se svrstava u one bogoboračke vlasti, koje su gonili Crkvu, otimali hramove i svetinje i progonili i ubijali pravoslavne hrišćane.
Bojim se da živimo u državi koja ne može svojim građanima da obezbijedi da mirno, molitveno i dostojanstveno hodaju njenim ulicama. Ovo što se ovih dana događa na Cetinju samo je pokazatelj kakva je konačna namjera ovog Zakona i ako je nešto dobro u cijeloj ovoj priči je činjenica da smo ga svi u Crnoj Gori isto shvatili i doživjeli!
Zbog svega ovoga naše Litije i naše molitve neće stati. Jer nam samo Bog, Božija ljubav i zaštita naših svetitelja mogu pomoći. I one će biti sve brojnije jer smo mi odani Crnoj Gori, i druge kuće nemamo. Mi branimo i čuvamo njenu dušu. Ako ništa drugo zbog naših predaka koji su svoje kosti u nju ugrađivali i životima je branili. Mi rezervne vjere nemamo, osim one koju smo primili od predaka koji se „ne šćeše u lance vezati“. Zato mora da pobijedi dobro u nama, a ne da se borimo jedni protiv drugih.
Za mir, zdravlje, slogu, napredak i vječni život svih u Crnoj Gori.
Za blagoslov Svetog Petra i Svetog Vasilija.
Za slobodu.
Ne damo svetinje, ne damo Crnu Goru!
Bonus video:
