Kad sam počela da se bavim novinarskim poslom, ima tome punih 38 godina, često sam znala da se postidim vlastitog neznanja. Bez obzira na to da li se falinka u mom obrazovanju ticala književnosti, istorije ili opšte kulture, toliko bih se neprijatno osjećala da sam bar jednom mjesečno napuštala profesiju.
Naravno, samo u svojoj glavi ili pred prijateljima, jer pisanje nijesam mogla da batalim zato što je to bio i ostao jedini posao koji umijem da obavljam. Koliko uspješno, e to ni danas ne znam. Sigurna sam jedino da je, makar u posljednje vrijeme, riječ o zaludnjem radu.
Prije pojave ovih modernih tehnologija, nesporazume je moglo da izazove samo pogrešno pisanje. Današnjem medijskom haosu, međutim, nemjerljiv doprinos daje i pogrešno čitanje, u sadejstvu sa autorskim neznanjem. Ali, o tome drugom prilikom, protekli novinarski praznik učinio je da se vratim u neka bolja vremena...
***
Sjetila sam se ovih dana jedne od najvažnijih lekcija u novinarstvu - kad ne znaš, pitaj - iako je nijesam naučila od iskusnih kolega novinara. Nego od velikog pisca Borislava Pekića, koji je tokom osamdesetih imao dovoljno vremena za mene zato što tada još nije bio poznat široj javnosti.
Nažalost, ni mnogim novinarima, čak ni onima koji su radili u rubrikama za kulturu... Ko ti bi onaj sagovornik u hotelu “Crna Gora”, vidjela sam vas još dok ste prelazili most, zamalo ga je vjetar oduvao, pitala me je tih dana novinarka s filološkom diplomom...
Nije tada u meni strogost budilo tuđe neznanje, ne bar u mjeri u kojoj je to bio slučaj sa vlastitim. Tek u posljednjoj deceniji rada znala sam češće da prodimim zbog nečije budalaštine.
***
Stida zbog svog neznanja o nečemu što sam, po vlastitoj procjeni, morala ranije da naučim, oslobodila sam se upravo zahvaljujući Pekiću, tokom prvih mjeseci prijateljstva.
Ne treba ni slučajno da Vas bude sramota ako ne znate neku opštepoznatu činjenicu, neko djelo dobrog pisca, neki događaj iz kulturne ili opšte istorije. Za stid je samo ako to ne priznate i sebi i drugima. I ako se ne potrudite da saznate ko bi to mogao zna, kako biste naučili od njega. E, ako to ne učinite, nikad novinara od Vas...
Nijesam ga baš citirala, ali otprilike ovako je glasila ta važna lekcija, koje sam se držala tokom cijele karijere.
Pokušavala sam godinama da je prenesem svim svojim đacima, savladali su je samo rijetki. Valjda zbog toga što ni ja nijesam uspjela da savladam učiteljske manire, iako sam imala odlične pedagoge i u užoj i u široj familiji.
***
Do te lekcije o novinarskom neznanju došlo je nakon što je glavni urednik zatražio od mene da napravim intervju sa Borislavom Pekićem. Prvi koji je ikada dao za crnogorske medije. Nakon što je u Titograd došao prvi put poslije dugog izbjeglištva u Londonu...
Bila je to velika čast za mladog novinara, nije mi se propuštala takva prilika. Uprkos tome, profesionalna savjest nije mi dozvoljavala da je iskoristim. Dva posljednja toma “Zlatnog runa” upravo su izašla iz štampe, mnogo ranije ostalih pet i još desetak kraćih romana, zbirki drama i eseja, a ja samo pretrčala “Vreme čuda”, i to u brucoškim danima... ‘Ajde sad, majčina šćeri, razgovaraj s takvim piscem o sedmotomnom čudu od kojeg si vidjela samo korice...
***
Odem nekako na razgovor u dogovoreno vrijeme, objasnim da zadatak urednika niti mogu da odbijem, niti da ispunim. Skupim dovoljno hrabrosti, bolje reći drskosti, i nakon preopširnog uvodnog izlaganja zamolim da on preuzme krivicu za odlaganje intervjua na pola godine.
Čak mu predložim kako da usput i mene spasi krivice... Da se opravda bolesnim plućima, ne bi bila prevara, mučile su ga decenijama posljedice tuberkuloze sa robije, pisalo je u njegovim dnevnicima...
Dobro, rekao je kratko i učtivo, ali zašto pola godine... Za dva dana putuje u London i ko zna kad se vraća...
Objasnim ja svoju računicu, za šest mjeseci je Beogradski sajam, najveća književna manifestacija u SFRJ. “Partizanska knjiga” će sigurno organizovati promocije svog najvrjednijeg izdavačkog poduhvata, moraće da dođe u Beograd... Do tada ću ja uspjeti da savladam tih četiri-pet hiljada stranica “Zlatnog runa”...
***
Uprkos tome što mi je svaka druga bila izvinite, neprijatno mi je, kako da sročim pitanja o djelu koje nijesam pročitala, bojala sam se da će se uvrijediti. Nadala sam se samo da će odbijanje biti učtivo, što veći pisac to manje sujete...
Uspio je da me iznenadi, prihvatio je molbu odmah, i to sa svim pratećim detaljima. Uključujući i najvažniji - da taj intervju bude ekskluziva. Do oktobra, ništa od razgovora sa domaćim novinarima o “Zlatnom runu”.
U Londonu kako hoće, nijesu strani mediji bili prevođeni redovno kao sada. Niti je on u to vrijeme bio baš podoban, previše je bio surov prema komunizmu da bi se jugoslovenska štampa utrkivala za prevod njegovog intervjua...
***
Nije to bilo sve, moj najžešći šok je tek slijedio. Zamolio me je, nije za vjerovati ali baš tu riječ je upotrijebio, da zabilježim svoje stručne etnogenetske primjedbe. I da ga, kad god mogu, obavještavam o utiscima. A on će doći gdje god kažem, ako slučajno uspijem da pročitam prije dogovorenog roka...
Potpuno strunjena, pitala sam čime sam to zaslužila...
Prvo iskrenošću, objasnio je, zato što ga svi novinari redovno lažu da su čitali njegove knjige, a pitanja smišljaju na osnovu predgovora ili mišljenja književnih kritičara u novinama.
Drugo, a tu duhovitu opasku na svoj račun koristio je često i kasnije, važno mu je što na Sajmu neće predstavljati samo “Zlatno runo” nego i njegovog jedinog živog čitaoca. Osim njegove izuzetne supruge Ljiljane, naravno, podrazumijeva se da je ona pročitala bukvalno sve što jeste, ali i sve što nije objavio...
***
Čim sam kupila njegova Odabrana dela, riješila sam da i ja priredim iznenađenje predivnom čovjeku. Čitala sam po svu noć i završila za tri mjeseca. Zvao je često u međuvremenu, ali o “Runu” nijesam progovarala... A primjedbe? Pa, ne vjerujem da bi ih našli Georgije Ostrogorski i Radovan Samardžić zajedno. Ja sam tek tada vidjela koliko - uprkos tome što je na Odsjeku za etnologiju izučavana i istorija, arheologija, dijalektologija i istorija umjetnosti - ništa ne znam. Ne samo o Vizantiji i Osmanskom carstvu, nego ni o novijoj južnoslovenskoj istoriji. Češće sam po Gradskoj biblioteci tragala za podacima o mjestima, događajima i ličnostima tokom ta tri mjeseca, nego za dvadeset prethodnih i trideset potonjih godina.
***
Naravno da je, čim sam završila čitanje, autor “Zlatnog runa” došao kako je i obećao, i to u Herceg Novi. Intervju je bio zanimljiv samo za čitaoce koje zanima književnost, politika tada nije mogla na stranice namijenjene kulturi, a kritika komunizma bukvalno nigdje...
Ne znam je li to bilo dobro ili loše po tadašnje novinarstvo. Jedino što pouzdano pamtim jeste da su u to doba novinari, prije nego što bilo što napišu, morali nešto i da - znaju...
P. S. Ne ispade baš prigodna ova čestitka povodom Dana novinara, izgleda da se u njihova prava i obaveze bolje razumiju pozicioni i opozicioni lideri. Tješi me što je makar napisana u pravo vrijeme, možda bar mlađe kolege podstakne da i sami sebe ponešto propitaju. Recimo, znaju li dovoljno o hijerarhiji arhiepiskopija, mitropolija i eparhija. Ili bar nešto o tomosima, dogmama i kanonima. Razlikuju li makar pojmove samostalnost, autonomnost i autokefalnost. Jesu li ikad išta čuli o svojini, državini i korišćenju... Uozbiljiće i sebe i čitaoce ako - prije nego što svojim tekstom presude o nečemu što vjekovima nijesu uspjeli da raščivijaju Carigrad, Moskva i Rim - posjete makar lokalnu biblioteku. Ne obavezno crkvenu, naći će dovoljno i u onim gradskim. Jer oni što pišu vikipedije i ostale internetske enciklopedije imaju znanja taman koliko i novinarske sveznalice.
Bonus video:
