Nikako da izađemo iz šovinističke farse; toliko su naši “moćnici“ ogrezli u cinizmu pa su se zadovoljili bilbordom sa porukom “kući”, začinjenim uskličnicima, tom dikom crnogorskog neznanja.
Sredinom prethodne sedmice desio se sastanak Slovenačkog poslovnog kluba. Skupili se privrednici koji imaju nekakve veze sa investicijama u Crnoj Gori; da se druže; da dijele probleme. Svugdje u svijetu to su zatvoreni skupovi.
No, u petak ujutro po zadataku započinje se javna hajka. Direktor i član uprave komercijalne banke, zadužen za rizike i finansije, usudio se da podijeli lični stav, pa je uporedio “...crnogorsko rukovodstvo i Crnu Goru sa Burkinom Faso“ (citat). U ovom trenutku je nevažno, koja je lokalna “jajara“ sa tog skupa, ogrezla u strahu, bila fikus, a koji služi našim bezbjednjacima da kreiraju panike oko ničega i naprave problem tamo gdje ga nema.
U lažno-pravedničkoj odbrani od tih tamo ružnih Afrikanaca, udarna institucija sistema, CBCG, svojim činjenjima u par sati je dokazala da je “Burkina Faso“ sitnica za javno ponašanje odgovornih. Prvo, poslali su javnu prijetnju zahtijevajući da Odbor direktora predmetne banke promptno smijeni nekoga zbog “neprimjerene izjave“ (citat). Drugo, Odbor direktora banke je odmah sproveo naredbu CBCG, slijedeći metodu poslovanja, “što više ogovaranja, to manje razumnosti i promišljenosti“. Treće, iako je član uprave već smijenjen, onaj koji se usudio da ima privatni stav na skupu koji nije javni, novopostavljeni poslušnici iz CBCG, nesposobni da se operativno odgovorno suprotstave rukovodstvu, zacementirali su tragičnu situaciju krajnjim cinizmom, uvećavajući rizike u sistemu: u popodnevnim satima su pripremili i dostavili rješenje o spovedenoj proceduri oduzimanja odobrenja o imenovanju izvršnog direktora.
Neka za ovaj osvrt bude nevažno što je predmetna procedura interni dokument, koji realno ne može da umanjuje norme članova Zakona o bankama (30-36/37) i prateće Odluke o bližim uslovima koje mora da ispunjava član odbora direktora banke. Bankar je bio i član Odbora direktora, tako da je u javnom političkom odmjeravanju, a zbog zahtijevane ishitrenosti dokazivanja moći, visoko vjerovatno napravljena greška. Ove muke eventualne sporne legalnosti novčano se sudski nadoknađuju, pa su manje relevantne.
Šta je sistemski važno?
Treba kratko podsjetiti: raniji sukob između ondašnjeg premijera i ondašnjeg predsjednika Savjeta CBCG (sadašnje mjesto guvernera) bio je skoro pa poguban za sistem. Ipak, ondašnji sukob je imao osnova u tržišnim parametrima: stabilnost sistema je bila značajno ugrožena zbog lošeg poslovanja jedne banke.
Sadašnji tunjavi, trebalo bi da vjerujemo nevidljivi, sukob na sličnoj ravni, generisan dokazivanjima čija je sujeta ogromnija, odnosno čija je moć važnija, a sve u oblandi “štitimo Crnu Goru“, nema realnih osnova. Dizanje tenzije u sistemu zbog ličnog mišljenja je dokumentovanje da je lična opservacija bankara visoko precizno opisivanje stanja upravljanja ozbiljnim poslovima i najvažnijim institucijama u sistemu.
Bankar iz ovog osvrta je rijetka zvjerka na našem tržištu. Nije bio tipična inostrana “jajara“, koja je dolaskom na Golubovce sebi dozvolila da bude isprljana kakvom djevojčicom ili dječakom, ili kakvim resursom CG. A, što je potom vodilo da ne bude u vlasništvu naših političkih, nesistemskih agendi unižavanja ekonomije zemlje. Došao je u ono vrijeme kada su se finansijske knjige banke morale strukturno promijeniti, da liče na pouzdane stručne bankarske izvještaje. Njegova profesionalna odgovornost je bila da iskaže ogromni gubitak za banku, jer je morao da prepozna nerad i neznanje, i vjerovatnu korupciju, ranijih i sadašnjih direktora prodaje, dokazanih štetočina-političara te iste banke (napomena: sve im je bilo i jeste dozvoljeno iz centrale dežele). Krupni biznis, zbog tržišne reputacije, korupciju rješava jednostavnije: ili hitnim udaljavanjem uz otpremnine, ili formalnim mjestima ispolitizirane odgovornosti, koje su pod kontrolom fokusiranih evaluatora.
Zato je takav profil profesionalnosti, tekuće, javni target za odstrijel. Zna posao i poštuje svoj tim, i zna šta znači raditi za instituciju. Sve su to obilježja koja su suprotna jedinom timskom određenju na našem tržištu: ćutim, ne talasam; sakrivam se iza rečenice “nije moj posao“ i trudim se da ne izlazim iz pozadine nadređenog. Sve u stilu cetinjskog vica: šteta je što “rektalni alpinizam“, ključni ponos crnogorske pizme, nije zimsko-olimpijska disciplina, pošto su naši kvalitet i kapacitet da razvijamo ovakve gordosti pregolemi.
Bankarima nije posao da budu servilno stado rukovodstva regulatora; ali, treba ih razumjeti da im je lakše da tako prihvate nametnuto, pa se ne moraju baviti stvarnim unapređenjima na tržištu odnosno svojim tržišnim znanjima. Ušuškanost dobrih zarada ih je većinski zakovala u ambiciji da budu u sjenci regulatora, iako poznaju regulative mnogo bolje od onog koji ih piše/sprovodi. Zato je njihov strateški doprinos ekonomskom razvoju zemlje toliko skroman.
Međutim, odgovornost regulatora je mnogo drugačija.
Istraživati Afriku je dobra osnova za učenje i prepoznavanje pozitivnih i negativnih iskustava ekonomskog razvoja. Afrika je najbogatiji kontinent na svijetu. Čak ga ni viševjekovna kolonizacija nije uništila. Čak ga ni uvriježena korupcija nije razorila. Takva je sistemska rezistentnost, uvezana sa modernim armijama mladih ljudi, najvećeg kontinentalnog resursa ovog stoljeća, za poštovanje a ne samouvrijeđenost i čojkačku osvetoljubivost.
A, kad se uvrijedite, ili dobijete naredbu da odglumite uvrijeđenost oko “Burkine Faso”, prepoznali ste se u komparativnoj korupciji, koja dokumentovano vrišti iz svake naše državne institucije. Zato je ova samoindukovana kriza štetna za sistem.
Lični stav je bogatstvo demokratije, njen temeljni kamen koji upućuje na ozbiljnost državnog uređenja. Međutim, živimo u državi naklonjenoj staljiništičkim tehnikama podmetanja, pa je bankar dobro prošao; nije ga ponio mrak. Takvo ružno socijalno i javno stanje pojačano je istovjetnim ponašanjem lokalne diplomatske zajednice i većine ino-poslovnih profila, čija je prljavost lokalnog prisustva strateški razoružavajuća za održive razvojne trendove.
Ekonomija ne može da funkcioniše na taj način. Kompleksne institucije ne mogu da posluju tako. Anonimne prijave, anonimno doušništvo nisu bankarstvo, niti tržište, niti država. Zbog toga jedina reformska priča u Crnoj Gori, bankarsko tržište, koja je urađena kako treba, to više nije, pošto se crnogorski bankarski sistem samostalno utopio u poluprosječnost. Od lidera reformi skljokali su se u bezdan neprincipijelnosti, neuporedive čak i sa našim kafanokratskim biznismenima, a time mnogo manje sa “Burkinom Faso”.
Kad je tako, ljubazno ih treba zamoliti da kupe bioskopsku kartu; odgledaju “Black Panther“ i možda nauče šta je Afrika, u stripu, u umjetničkom vrhunskom iskazu, odnosno u životu i u ekonomiji.
Autorka je finansijska i ekonomska analitičarka
Bonus video:
