Rusi dolaze! To se očekivanje najčešće čulo nakon što je EU prošle jeseni rekla NE pristupnim pregovorima sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i tako ispustila iz ruku svoj najveći adut u regionu - perspektiva pristupa EU. Pitanje je onda bilo ko će popuniti rupu koju su napravili Evropljani? Neki su se kladili na Kinu. Ali, zar Kina već godinama ne pokazuje interesovanje za Balkan, kako bi se ekonomski i politički pozicionirala u Evropi? Kao tajni favorit važila je i nova regionalna sila - Turska.
Ali, Evropljanima je mjesto zauzela sila sa kojom skoro da niko nije računao - SAD. Vašington je posljednjih mjeseci imenovao čak dva specijalna predstavnika za region za koji je u stvari odavno izgubio interesovanje. Od tada je napaćeni Balkan igralište za spoljnu politiku na Trampov način. Njegova doktrina je da svuda u svijetu sklapa „dilove“.
U svakom konfliktu na svijetu bi kočoperni pjetlovi, najčešće moćnici koji stilom podsjećaju na Trampa, trebalo da dolaze do tobožnjih rješenja.
Pri tom nema potrebe da se obaziru na međunarodna pravila, pravo ili interese drugih država. Tramp sa tom strategijom nije bio uspješan nigdje u svijetu. A Balkan je, barem to tako izgleda Bijeloj kući, dobrodošao kao poligon za vježbu. Tamošnji akteri su slabi, a prema Americi imaju ogromno poštovanje.
Tek što je imenovan, Trampov specijalni predstavnik, ambasador SAD u Berlinu Ričard Grenel, krenuo je sa grubijanskom diplomatijom. Tako bi na Kosovu „moćnik“ Trampovog kova trebalo da ponovo preuzme dizgine - predsjednik Hašim Tači.
Bijeloj kući očigledno ne smeta to što je Tačijeva partija kažnjena na nedavnim izborima i što je sam Tači postao omražen lik u velikom dijelu zemlje. A da li će SAD prevladati u svim organima vlasti na Kosovu pokazaće se već u ponedjeljak kada se parlamentu bude predstavio pobjednik kosovskih izbora, ljevičarski populista Aljbin Kurti.
Amerikanci ga ne žele i zato rade na formiranju šarene klimave koalicije koja bi bila mačji kašalj za Tačija. Kosovari su već navikli na to da strani ambasadori odlučuju ko će ući u njihovu vladu, a ko ne. Od 45% njih koji još uvijek izlaze na izbore, dobra trećina glasa samo da bi osigurala radno mjesto. Jer, izgubi li partija, kojoj treba da zahvale na radnom mjestu, ostaju bez posla.
Kosovo i Srbija bi trebalo da razmijene teritorije koje su u Srbiji naseljene Albancima, a na Kosovu Srbima - to je „dil“ koji bi voljeli da postignu Tači i njegov srpski kolega Aleksandar Vučić. Razmjena teritorija je samo na prvi pogled rješenje za još otvoreno kosovsko pitanje.
No, zastrašujuća su iskustva sa svim „čistim“ rješenjima na Balkanu. Jer, kada je njihova populacija dovoljno etnički „čista“, autoritarni vladari na obje strane ne moraju više da imaju obzira prema manjinama, njihovim pravima, a prije svega prema njihovim silama zaštitnicama. Onda mogu da se osjećaju kao gazde u svojoj kući, da vedre i oblače.
Na Kosovu je prilična odbojnost prema tom sporazumu i prema autoritarnim, korumpiranim liderima i stranim tutorima. Međutim, nije baš jasno da li se može samo odbojnošću oduprijeti mamcima i prijetnjama iz Vašingtona. Čak i ako buntovni Kurti postane šef vlade protiv volje Sjedinjenih Država, pritisak SAD će se nastaviti.
Ekonomski dominantni Evropljani nisu od pomoći. Čak su i evropski funkcioneri iz svih političkih partija najednom bili pomislili da mogu da ispišu istoriju fatalnom razmjenom teritorija između moćnika Tačija i Vučića. A to su bili liberalni predsjednik iz Francuske, zeleni iz Austrije, konzervativni šef komisije EU iz Luksemburga, a prije svih socijaldemokratska predstavnica za spoljnu politiku iz Italije - na užas Njemaca i Britanaca, ali i sopstvenih diplomata i svih koji poznaju prilike u regionu.
Evropa je ponovo zakazala na Balkanu, i ponovo su Amerikanci ispunili vakuum - kao u ratu u Bosni i dva puta na Kosovu. Ako se pogledaju rezultati, to nikako nije dobra vijest: Bosna je još podijeljena, Srbija je klimavi kandidat za EU i žonglira Evropom, Putinom i svima koji se bore za uticaj na Balkanu. Kosovo je protektorat sila koje ne mogu da podnesu jedna drugu.
Interesi kojim se rukovode SAD izazivaju još gore strahove: predsjednik u izbornoj godini traži jeftin spoljnopolitički uspjeh i pri tom koristi priliku da omalovaženu EU još više oslabi. Doduše, Evropljane je svakako izbacilo iz igre „NE“ daljem proširenju na istok, kako je to formulisao francuski predsjednik Makron. Evropljani sad stoje uz aut-liniju, i da li se tamo još svađaju oko Balkana - više nije ni bitno.
Bonus video:
