U Mastriht sam prvi put došao sredinom devedesetih. Bilo je lako prevaliti tih četrdesetak kilometara od Ahena, gdje sam živio. Do tada je za mene taj grad bio povezan sa najvećim eksperimentom u istoriji Kontinenta - Evropska unija je po ugovoru iz Mastrihta trebalo da postane entitet sa sopstvenim novcem, bez sopstvene vojske, sa sopstvenim parlamentom bez sopstvenog predsjednika. Burna istorija Mastrihta kao da ga je predodredila da bude mjesto potpisivanja tog čuvenog Mastriškog ugovora. Evropska unija i valuta euro rodili su se ovom holandskom gradu 7. februara 1992. Od tada Mastriht nazivaju „balkonom Evrope“.
Mene je tih 90-ih fascinirao paralelizam istorijskih procesa - bivši komunistički istok Evrope se krvavo fragmentizovao, a Zapad se mirno ukrupnjavao. Čak sam u svom magistarskom radu pokušao da pronađem vezu između ta dva procesa.
Holandski komšiluk
Ali Mastriht nije bio onakav kakvim sam ga zamišljao. Očekivao sam mnogo veći grad sa više smisla za birokratsko kreiranje evropskih integracija. A obreo sam se u prelijepom starom gradu na velikoj rijeci, sa bezbroj kafea. Iz kafića na obali ili na brodovima usidrenim kraj doka na kojima je pisalo „Cofeeshop“ mirisala je marihuana. Te uživaonice lakih opijata zvale su se Misuri, Meri Džejn, Sloumošn. Pola pogranične Njemačke je ovamo dolazilo na duvku.
Ne znam ni sam koliko puta sam bio u Mastrihtu. I dan danas, kada navratim u Ahen, najčešće skoknem do holandskog komšiluka. Ovaj put sam se kod Pozorišta u Ahenu ukrcao u autobus koji svakih sat vremena saobraća prema Mastrihtu. Dan je bio tipičan za jesen između Rajne i Masa - sunce se igralo sa oblačićima, čas se skrivajući čas izlazeći.
Dugi i kao strijela pravi holandski putevi, oivičeni drvoredima, počinjali su odmah iza holandskog predgrađa Ahena - Valsa. Poslije jednosatne vožnje, jer autobus uglavnom ne ubrzava iznad pedeset na sat, iskrcali smo se u Mastrihtu kod željezničke stanice, zgrade od tamne opeke.
Ta crnkasta cigla je davala gradu auru starostavnosti. Već prva ulica koja vodi prema starom mostu - Stationstraat - podsjeća me da je Mastriht Holandija, ali malo drugačija od ostatka. Ovaj dio grada - Vik - je za razliku od istorijskog centra tek u posljednjih nekoliko godina postao atraktivan - kreativna industrija, zanimljivi restorani, skupe radnje naselili su nekadašnju radničku zonu između željeznice i rijeke. Sve unaokolo je živo svjedočanstvo da u komšiluku nije samo Njemačka već i Belgija i to ona frankofonska - Lijež je udaljen svega 32 kilometra. Mastriht je prožet francuskim šarmom. Restorančići i butici su šareni i svuda unaokolo je vreva. Opuštenost i životna radost, tako bih opisao ono što sam zatekao.
Na Mezi ćuprija
Već prilikom prelaska mosta, obećao sam sam sebi da ću se danas ovamo vratiti. Inspirisao me čovjek koji je zasjeo u kafeu čija je terasa bila na samom mostu. Pio je tamno holandsko pivo „trapist“, nastalo, naravno, iza zidina trapistčkog samostana u Tilburgu. Pivo je odlično, što ja dovodim u vezu sa bavarskim monahom koji je holandskoj braći 1884. pomogao da osnuju pivaru. Tako je uz čuveni sir došlo i čuveno pivo. Intresantno je da je rimski most iz vremena Avgustove vladavine služio sve do 1275, kada se urušio, a onda je napravljen ovaj koji spaja dvije obale sve do danas. To je bio jedini most u gradu do 1930.
Most se zove Sint Servaasbrug - Most Svetog Servatija. Servatij Mastrihtski je katolički svetac - zaštitnik grada, koji je navodno prebacio biskupsko sjedište iz danas belgijskog Tongerena u Mastriht, gdje je i umro u IV vijeku. On je rođen u - Jermeniji.
Tada, u ranim vjekovima nove ere, hrišćanstvo je bilo uvozno dobro sa istoka Rimske imperije. Kako god, jedni kažu da je Jermenin umro prirodnom smrću, a drugi da su ga ubili drvenom klompom. Njegovi zaštitni znaci su ključevi, drvena obuća i - zmaj pokraj njegovih nogu. Isto tako kažu da je prorekao najezdu Huna. Hodočasnici koji zbog njega dolaze u Mastriht, kažu da on zna pomoći kod bolnih nogu, reume, mraza koji napada ljetinu i ko zna čega još. Servatij Mastrihtski je ovdašnjim ljudima toliko važan da su po njemu nazvali i ovaj najstariji most Holandije iz XIII vijeka, i glavnu crkvu u gradu u kojoj je jermenski biskup sahranjen.
Rijeka koju je zajahao most ovdje je široka. Kao i svaka rijeka koja protiče kroz više zemalja i ova je višeimena: Francuskom i Belgijom teče kao Meza, a u Holandiji postaje Mas - sa dugim „a“. Limburški dijalekt tepa joj: Mes.
Knjižara u crkvi
No, najprije idem u šetnju meni dobro poznatim pravcem. Najprije ću potražiti knjižaru smještenu u bivšu dominikansku crkvu - Boekhandel Dominicanen. U njenom kafeu ću popiti kafu. Ova knjižara spada sigurno u najljepše na kontinentu. Ovdje, u prostoru u kojem su se monasi obraćali Bogu sada vrvi od knjiga i turista. Gotički svodovi, mistična svjetlost i knjigoljupci sa svih strana svijeta. Rijetko sam vidio tako uspjelu promjenu namjene nekog prostora - melanholija izgubljene vjere prevaziđena je unošenjem 20.000 knjiga koje se noću sigurno sašaptavaju sa monaškim molitvama.
Poslije toga uputiću se na obližnji glavni trg - Frajthof - da pozdravim staru poznanicu, Baziliku Svetog Servatija i crveni zvonik Svetog Jana - katoličko-protestantski dvojac rame uz rame. Čitav niz restorana i kafea na trgu. Sjećam se da sam ovdje 90-ih prvi put vidio električne i plinske grijače u baštama - ljudi su zimi sjedjeli sa ćebadima preko koljena u baštama kafea i ispijali svoje piće. Tada sam, poprilično skeptičan, sjeo i ja. Od tada ni ja ne čekam ljetnju sezonu da ostvarim svoje ljudsko pravo na piće u bašti, kad god se ukaže prilika. Naravno, ovaj trg je jedan od nekoliko u starom gradu. I svaki je pun stočića i suncobrana.
Crkva kao tvrđava
Jedan od najljepših je Onze-Lieve-Vrouweplein - Trg Naše Drage Gospe - naravno, radi se o Isusovoj majci. Taj trg je omiljen i kod turista i kod domaćeg življa, pa je za lijepog vremena konkurencija za mjesto za jednim od stolova zaista nemilosrdna. Tu, iza ćoška je najstarija građevina u Mastrihtu - Bogorodičina crkva čiji tornjevi više podsjećaju na kule tvrđave. Izgrađena je prije više od hiljadu godina i njeni graditelji su bili ljudi istog soja kao i oni u obližnjim gradovima - Ahenu i Liježu. Osim toga, tada su imali iste gospodare - franačke vladare - pa je stilska bliskost logična.
Inače, Mastriht je glavni grad najjužnije holandske provincije koju su nazvali Limburg po nekadašnjem vojvodstvu. Istorija je htjela da pola Limburga pripadne Belgiji, a pola Holandiji. Ta pokrajina je imala sudbinu sličnu svim pograničnim zemljama - prelazila je iz ruke u ruku. Od vojvodstva Brabant do Njemačkog saveza, francuske revolucionarne okupacije, Bečkog kongresa 1815. kada kraj oko Mastrihta postaje dio Holandije, belgijskih apetita da pripoji ovo područje, Bizmarkovih tatktičkih namjera da „vrati“ Limburg u Rajh, preko oba svjetska rata i konačno do smirenja kao dio Holandije u posleratnoj Evropi. Limburg je jedina holandska provincija koja je potpuno iznad nivoa mora, a najviši vrh Holandije se nalazi nadomak Ahena na brdu Valserberg, visokom cijelih 322,4 metra. Tu je tromeđa između Njemačke, Holandije i Belgije.
Keramička budućnost
Laganim hodom kraj rijeke iz starog centra idemo ka novom mostu - Hoge Brug - „Visoki most“ je napravljen za pješake i bicikliste. Preko njega dospijevamo u novi Mastriht, koji forsira modernu arhitekturu i ne boji se budućnosti. Trg na koji vodi most sa druge strane rijeke zove se Plein 1992. Ta nesrećna godina za Jugoslaviju bila je srećna za Mastriht. Tu na trgu i oko njega su biblioteka, pozorišta, galerije, muzeji, moderni kafei. Kvart se zove Céramique - kao i kulturni centar u njemu. Industrijska epoha je Mastrihtu donijela slavu grada koji proizvodi izvrsnu keramiku.
Odavde do starog mosta, šetnjom uz rijeku nije daleko. Samo što smo naišli kraj kafea naslonjenog na stari most jedan par je ustao od najboljeg stola, tik zu ogradu i otišao. Zar nisam dolazeći ovamo rekao sebi da ću se vratiti na ovu terasu odakle se vidi grad na rijeci, sa kućama postrojenim kao na razglednici? Tu smo proveli naredna dva sata.
Četvrti musketar
Tu se sjetim čovjeka po imenu Šarl Ože de Bac de Kastelmor grof d` Artanjan. On je u namjeri da za francuskog kralja Luja XIV osvoji Mastriht poginuo 25. juna 1673. Tamo iza Bogorodičine crkve čije tornjeve vidim sa mosta, kod Tongernske kapije, pod mastriškim gradskim zidinama vrsnog mačevaoca i musketara pogodio je kuršum iz muskete. Više od vijek i po kasnije njega je besmrtnim učinio Aleksandar Dima otac svojim romanom Tri musketara.
Nazdravim u sebi gaskonjskom junaku iz mog djetinjstva.
Meza ili Mas, svejedno, spora rijeka se mreška na blagom povjetarcu. Konobar donosi pivo „Trapist“. U tamnocrvenkastoj utrobi čaše ljuljuška se oktobarsko sunce.
Bonus video:
