Evropska komisija je predložila nove metode pregovora sa državama Zapadnog Balkana. To je ustupak francuskom predsjedniku Makronu, ali ne rješava osnovni problem
Petog februara je nova Evropska komisija predstavila predlog za reformu politike proširenja, tačnije, metodologije pristupnih pregovora za zemlje Zapadnog Balkana.
„Reforma“ je postala nužna nakon totalne blokade pristupnog procesa sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom od strane francuskog predsjednika Emanuela Makrona.Ako je vjerovati izjavama predstavnika francuske vlasti, s opreznim optimizmom se može očekivati da će Pariz na proljeće ovim dvjema zemljama otvoriti put za pristupne pregovore. Predstavljeni dokument sadrži iznenađujuće mnogo pozitivnih elemenata koji bi mogli dovesti do značajnog oživljavanja politike proširenja Evropske unije. U njemu se EU odlučnije nego posljednjih godina i politički argumentovano izjašnjava za proširenje na Z. Balkan.
U njemu se prvi put jasno izražava spoznaja da je politika proširenja snažno sredstvo za podsticanje demokratije i da je uslovljavanje reformi glavno sredstvo te politike. Prvi put se izričito spominju mogućnosti sankcionisanja manjkavih reformi. Komisija predlaže da ne mora kvalifikovana većina država članica biti za sankcije, već obratno - potrebna je kvalifikovana većina da sankcije spriječe. To je novina u odnosu na dosadašnju politiku proširenja koja se temeljila na principu jednoglasnih odluka.
I, konačno, Komisija prvi put govori o direktnijoj komunikaciji EU s građankama i građanima zemalja Z. Balkana koji su stvarni zagovornici evrointegracija. Istovremeno obavezuje vladajuće političare da komuniciraju sa građankama i građanima o strateškom cilju članstva u EU. Tu komunikaciju Komisija postavlja kao uslov za proces proširenja.
No, ipak ne bi trebalo dizati euforiju oko ovog predloga Komisije. Jer on je tek iznuđena reakcija na problem koji zapravo ne postoji, odnosno kojem se pogrešno pristupilo: Makronova potpuna blokada proširenja je primjer neodgovorne evropske politike. Neodgovoran je bio trenutak u kojem se zatražila reforma politike proširenja - nakon što je Makron dva puta iznudio odgađanje odluke o Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Neodgovorna je bila i bit samog zahtjeva - prvo interna reforma EU pa onda nastavak procesa proširenja. Neodgovorna je bila, naposljetku, i Makronova činjenično netačna kritika dosadašnje politike proširenja. To je posljedica tradicionalne francuske nezainteresovanosti prema politici proširenja na Zapadni Balkan - region iz kojeg se Francuska povukla još prije više decenija.
Iz te nezainteresovanosti je proizašla i Makronova opasna podrška ideji o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Predlog Komisije je pokušaj da se smanji šteta za Zapadni Balkan, ali i sačuva obraz Makronu.
Tako, za razliku od pariskog predloga, ovdje fokus nije stavljen na ekonomske reforme nego na demokratiju - pojam koji je zastrašujuće nedostajao u francuskom dokumentu predstavljenom u novembru. Uvođenje dodatnih ekonomskih podsticaja je znatno smanjeno. Iskustvo je pokazalo da su dodatna novčana sredstva za vlade zemalja Zapadnog Balkana neefikasno sredstvo.
U zemljama regiona je ekonomija uglavnom i dalje pod kontrolom vladajuće političke elite. Kratkoročni, korupcionaški interesi moći dominiraju nad nacionalnim ekonomskim potrebama. Ni francuski nezvanični dokument kao ni predlog Evropske komisije, međutim, ne analiziraju uzroke dosadašnjeg izostanka efikasnosti politike proširenja. Predlog Evropske komisije ne dotiče suštinski problem politike proširenja EU na Zapadni Balkan.
To nije metodologija, pa zato rješenje i ne može biti promjena metodologije. Suštinski problem je nedostatak političke volje u EU, briselskim institucijama i državama članicama da dosljedno koriste postojeće instrumente. Makron je uprkos nezainteresovanosti za region nazvao ovaj politički problem pravim imenom, ali se nije prihvatio njegovog rješavanja.
Novi dokument i novo pozicioniranje EU će vjerovatno omogućiti podizanje Makronove blokade pristupnih pregovora sa Skopljem i Tiranom, ali odlučujuće pitanje je može li on zaista biti prekretnica u politici proširenja. Prije svega jer i dalje ostaje neriješena potka cijele priče: sukob o budućnosti EU, prvenstveno između Francuske i Njemačke. Bez odgovora ostaju i dva načelna pitanja: kakvu Evropsku uniju želimo - političku uniju ili ekonomsku zajednicu? I gdje se završava Evropa?
Bonus video:
