Kakva bi bila reakcija javnosti da optuženi Duško Knežević objavi sada onaj snimak na kojem Milu Đukanoviću daje tamno-plavu sportsku torbu punu para?
Ili, da neko drugi objavi neki drugi inkriminirajući snimak? Sada, ili neposredno uoči parlamentarnih izbora.
Ostavimo za sada ova pitanja bez odgovora.
Vratimo se na dio poziva premijera Duška Markovića predstavnicima NVO, štampanih medija i akademske zajednice.
“Produbljivanje podjela nije ni u čijem interesu osim onih koji ne žele napredak Crne Gore i njeno članstvo u EU.
Umjesto u prošlost treba da gledamo u budućnost i ono što vjerujemo da svi, kao država i društvo, dijelimo, a to je evropski cilj.
Zbog toga je Crnoj Gori potreban savez za Evropu”.
Marković ne mora da brine - oni koji su se odazvali njegovom pozivu sigurno neće gledati u daleku prošlost.
Neće se pozivati na Nemanjiće, Svetog Savu ili Petroviće, kao prvi duhovnik u Crnoj Gori. Niti će, kao prvi svjetovni vođa, nakon 30 godina vladanja naučiti i bez greške, štreberski, prezentovati auditorijumu državne televizije kratku istoriju crnogorske crkve, sa fokusom na biračko tijelo svoje partije.
Pričaće samo o bliskoj prošlosti. Pričaće o svemu onome što je većina kritički nastrojenih javno ukazivala posljednje tri godine, o onome istom o čemu Evropa jasno priča najmanje posljednjih godinu i po dana. O onoma za što isti premijer i njegovi saradnici nijesu imali sluha.
Pričaće o ugrožavanju slobode izražavanja i medija, o držanju Agencije za antikorupciju i stavljanju RTCG pod partijski šinjel, o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, o (ne)transparentnosti ove Vlade.
Pričaće o v.d. stanju u Sudskom savjetu, v.d. stanju VDT, o tumačenju Ustavnog suda o predsjedavajućem i predsjedniku, o DIK-u, o spornom trećem mandatu Vesne Medenice...
Pričaće o korupcijom nagrizlim stubovima društva, o nepovjerenju u skoro sve institucije napunjene kadrovima boja vladajućih partija od kojih dio nije kadar ni pertle zavezati, a ne riješiti neki kompleksniji problem.
O administraciji skrojenoj po mjeri partije, a ne građana, o privilegovanim stanovima i kreditima, o mladima koji sve više žele da idu iz ovakve države…
Vjerujem da će mu dio njih reći da ne vjeruje u iskrenost poziva u Savez za Evropu, već da to vidi kao skretanje pažnje sa molebana, od čijih trajanja i masovnosti zavisi najavljeno savezništvo za Evropu.
Dinamika ovog dijaloga upravo ukazuje na tu vrstu kalkulacije. Postoje tri mogućnosti.
Prva je puko glumatanje dijaloga u društvu u kojem je njegov DPS postavio kulturu ćutanja i nezamjeranja kao vrhunsku mudrost i recept za uspjeh, dok je one koji su govorili o bremenima crnogorskog društva nazivao “štetočinama”, “pakosnima”, “državnim neprijateljima”…
Sada takve zove u savez za Evropu.
Jer, više DPS-u sada treba nekoliko takvih od vojske javno prepoznatih provladinih ležećih policajaca. A oni su se odazvali pozovu radi elementarne pristojnosti i izbjegavanja da dođu u situaciju da ih sjutra ta ista vlast proziva da ne žele ni razgovor. Druga mogućnost je da Marković kroz dijalog želi uvući u neku modifikovanu, navodno ekspertsku Vladu i institucije dio civilnog sektora i partija kako bi pokušao steći kakav-takav legitimitet za parlamentarne izbore.
Takav rukopis se već poznaje u savjetima nekih institucija, poput ASK-a gdje su prošli isključivo kandidati koje je DPS htio. Kada je DPS set izbornih zakona na kojima su radili sa dvije NVO i dva akademca, od kojih jedan radi u Đukanovićevom kabinetu, pokušao javnosti prikazati kao izborno zakonodavstvo usklađeno sa akademskom zajednicom i civilnim sektorom, zašto ne bi pokušao stvoriti iluziju da Vladu i nekoliko institucija u koju bi ubacili podobne NVO aktiviste i dio opozicije može predstaviti kao tehničku vladu i legitimne organe za sprovođenje izbora?
Samo ne znam da li partije i NVO koje bi prihvatile ovu igru imaju iluziju da bi prodali maglu bilo kome.
Granice koje je povukao Brisel u svoja posljednja tri izvještaja su vrlo jasne. Pride prisjećanje kako je DPS pogazio dostignuća iz perioda prije izbora 2016 - od javnog servisa do reformi službi - ismijavajući evropsku administraciju i, prije svega, američku diplomatiju kojoj je nešto drugo obećavao u predvečerje ulaska u NATO. I zašto to ne bi uradio opet?
Treća mogućnost je da se iza saveza za Evropu krije ozbiljno razmišljanje Markovića, prvenstveno partijsko, pa onda i državničko.
DPS se već godinama ponaša kao pacijent koji odbija da uzme terapiju.
Prežiljavanje raznih kriza, počev od predsjedničkih izbora 2013. i podgoričkih 2014. do posljednjih izliva opozicione jalovosti mu daje osjećaj da će moći tako vječno.
Više nego jasan simptom u kakvom je stanju društvu i kolika je stvarna podrška DPS-u je onih oko 20 hiljada građana koji su lani izašli na podgoričke ulice zbog afere Koverat, a koje je pokrenulo nekoliko ljudi bez političke biografije, mimo Džemala Perovića, bez organizacionog iskustva, novca, i uprkos djelovanju opozicije. Sada je DPS suočen sa mnogo organizovanijim protivnikom.
Protivnikom koji mu je i do sada mnogo puta pokazao zube, pa se DPS povlačio i zaboravljao na primjenu zakona. Logično da taj protivnik i sad misli da zakon ne treba da za njega važi, kao ni za DPS.
I vratimo se na pitanje sa početka teksta - šta ako se pojavi neki novi snimak, neka nova afera, neko novo breme…?
Valja preživjeti i molebane i ko zna šta još. Možda dolazi vrijeme kad treba dati mnogo više od nekoliko mjesta u vlasti. I sve mi se čini da pozivom u savez za Evropu - “dobri” Duško igra na troznak.
Od foliranja do stvarne, prinudne diobe vlasti.
Bonus video:
