Mitropoliti, litije, gosti… Komedija zabune ili pristajanje isključivo na sopstvenu realnost? Ukrajinski vladika, ali iz Ruske crkve? Model koji se preporučuje, onako izokola, ili nešto drugo?
Izvjesni svještenik iz Velike Plane, takođe jedan od slavnih gostiju aktuelnih litija, tvrdio je da će se onima koji podržavaju Zakon “sjeme zatrijeti”. I nije promašio omiljeni žanr domaćina litija. Zar je to živopisnije ili jezivije od Amfilohijeve poruke da će “živo meso otpadati” sa Njih… Zna se već kojih. Čini mi se da su tada bili u pitanju neprijatelji Rusije. Ukrajinu nije spominjao, ni preko Onufrija.
Oko litija postoje i promišljeniji ljudi koji se trude da unekoliko potisnu takvu sliku, ali koliko god se trudili, moraju biti vjerni upravo takvom diskursu. Bolje reći - trabunjanju. Jer, što je drugo govor kletvi nego trabunjanje. Koje je u mlađem kamenom dobu još i ostavljalo utisak na ljude. Danas to zvuči kao da slušate nekog vrača iz tame kakvog civilizacijskog ruba.
“Zatiranje” je ključna riječ. To je poželjni komunikacijski model za svijest kojoj se obraća Velikoplanjanin. Ili, kako se več kaže? Zatiranje sjemena je baš radikalna metoda. Ili želja. Podvodi li se to pod Govor mržnje ili je crkva i tu oslobođena javne obaveze kao i u slučaju poreza.
Što više javnih kletvi to izvjesno manje racionalnog javnog diskursa. To je problem koji ne mogu prevazići čak ni prevelika očekivanja od “nove” forme protesta. Ovo je protest u koji se nema što učitavati. Sve je kristalno jasno. Tako je sa “pravovjernima”. A zatiranje ja uvijek u mislima…
Živo me zanima sljedeće. Naime, primijetio sam da mnogi ljudi u litijama vide nešto više nego što tamo zaista postoji. “Građanski protest”, “demokratski pokret” i slično. Kako sa sobom riješavaju stvar kada čuju ove i ovakve izjave. Kako im se uklapa zatiranje sjemena i otpadanje živog mesa sa demokratijom i građanskim duhom?
Na koncu zanimljivo je pitanje zašto je kod nas tako živ taj manir jezivih kletvi? Što to govori o mentalitetu i duhu vremena?
Kod Njegoša je poznata i omiljena tzv. kletva serdara Vukote. Ekstremno živopisna (“Svoju djecu pečenu io” i slično), izazivala je pomamu kod prosvjetnih radnika koji su ionako najsrećniji bili kad Njegoša mogu da svedu na neke parole i kletve. Ako ništa drugo govori da je taj i takav, zastrašujući govor, dio ovdašnjeg iskustva. Ali, koliko je smisleno danas i ovdje oživljavati ovu vrstu verbalne histerije?
Ipak, vratimo se crkvenom licu iz Velke Plane. Bilo bi lijepo da pojasni kako se to zatire sjeme nekome? Koji su mogući načini? Je li rat i masovna pogibija najpogodniji, ili su poželjnije neke druge okolnosti. Da li će možda koronavirus učestalije pogoditi pristalice Zakona? Određuje li to sam Bog, ili svaka budala u odeždi može da “prozove” takvu kaznu? Zar se zaista mali čovjek iz Velike Plane naziva hrišćaninom? Kako?
Zašto ljudi kliču takvim formulacijama? Iz kojeg građanskog i demokratskog registra čovjeka može da oduševi ideja da će se nekome “zatrijeti sjeme”? To oduševljenje koje izazivaju govornici ovakvim kletvama ipak daje najprecizniju sliku etičkog i intelektualnog nivoa ovih skupova.
“Ne damo svetinje, a (ako je moguće) ni Kosovo.” Primijetili ste da govornici sa strane obavezno pomenu i Kosovo, dok domaći izgleda znaju da od toga nema ništa.
Sa druge strane dolijeću isključivo etikete, ne uvijek ni previše smislene, kao da se i tamo odvija lokalno takmičenje pukih propagandista.
To vam je današnja crnogorska jednačina: kao što se zasigurno prizemnim i mračnim kletvama ne može odbraniti bilo koja svetinja na ovom svijetu, tako je izvjesno da loša vlast ne može dobro braniti ni najbolje principe…
Bonus video:
