Formiranjem i početkom rada ekspertskih pravnih timova za analizu usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti uvažen je ključni zahtjev međunarodne zajednice i stručne pravničke javnosti, koji smatraju da pitanje pravnog uređenja vjerskih organizacija treba riješiti insitucionalno i u okvirima pozitivno pravnog poretka Crne Gore.
Stoga bi započeti dijalog, koji će se voditi na stručnoj osnovi, svi trebalo da podrže na način da se stvori društvena klima da se on odvija u ambijentu koji će afirmisati potrebu da se proizvede pozitivan i za sve strane prihvatljiv ishod.
Međutim, odmah po objavi o formiranju timova, izjava patrijarha Irineja o sukobima u Crnoj Gori i da je rješenje „samo povlačenje Zakona“, te pres- konferencija i stavovi tradicionano „tvrdog“ Amfilohija, idu u suprotnom smjeru. Tu je i raniji stav pravnog tima MCP „da je teško biti optimista u vezi sa ishodom razgovora“ i da će oni „da pregovaraju, a da odluke donosi isključivo Episkopski savjet“, koji ga startno limitira u pogledu njegovih ovlašćenja.
Zato, ukoliko se želi voditi dijalog i postići rezultat, učesnici pregovora, trebalo bi da utvrde metodologiju rada i postignu džentlmenski dogovor da ovaj proces ne pretvore u javno nadmetanje i da, dok traju pregovori, izbjegnu davanje izjava i komentara, čime bi stvorili minimum potrebnog uzajamog povjerenja.
Inicijativa
Čitav proces bio bi neuporedivo olakšan da je MCP do sada koristila pravna sredstva. MCP stalno najavljuje da će podnijeti inicijativu Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti Zakona, ali suprotno tome, ona je izvršila pritisak da se već podnijete inicijative SPC i advokatske kancelarije Radić povuku.
To se već sada čita kao namjera da se drugim oblicima pritiska izdejstvuje kod Vlade neka vrsta koncesije kada je u pitanju Zakon.
Obrazloženje MCP da Ustavni sud nema rok da se izjasni na inicijativu stoji, ali taj potez bi bio znak da se insitucionalno i u pravnoj proceduri želi dokazivati svoj stav u pogledu zakona. Tim prije što se, za slučaj da bilo koja od strana nije zadovoljna ili ima sumnju u nepristrasnost suda, otvara put za postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Zašto MCP ne koristi ovaj ustavni mehanizam, koji joj dugoročno osigurava da ima ocjenu nepristrasnog međunarodnog suda, moguće da je stvar procjene da u drugom formatu „borbe“ i na nekom drugom terenu, koji nije pravni, može postići bolji rezultat.
Dva pravca
Prvobitni, radikalno postavljeni zahtjev MCP da se „zakon stavi van svake pravne snage nepovratno“, ulaskom u pregovore, se eliminiše kao opcija i sada proces može teći u dva pravca.
Prvi koji je na raspolaganju MCP je da insistira da se dorade pojedine odredbe Zakona u cilju njihovog preciziranja/nespornosti i u to ubijedi Vladu. U tom pravcu već duže figurira prijedlog MCP sadržan u 4 amandmana, od kojih se tri odnose na registraciju/evidenciju, to jeste pravni status MCP u Crnoj Gori i jedan na postupak dokazivanja vlasništva nad imovinom.
Posebno je znakovit prvi amandman kojim MCP predlaže da se postojeći čl. 24 Zakona, koji normira evidenciju postojećih vjerskih subjekata, zamijeni novim. Na ovaj način MCP posredno priznaje da nije evidentirana kod nadležnih organa u Crnoj Gori u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine i sada (amandmanski) traži da se normira da na bazi „istorijskog kontinuiteta“ (!) bude evidentirana, po službenoj dužnosti. Upravo problem spornog pravnog subjektiviteta može biti njena „Ahilova peta“, jer će otvoriti čitav kompleks pitanja upravo u sferi imovinsko-pravnih (privredno-pravnih) odnosa u kojima je MCP izuzetno aktivna.
Na drugoj strani timu Vlade je na raspolaganju da predloži da se uporedo sa analizom usvojenog Zakona radi i na pripremi temeljnog ugovora koji bi, u međuvremenu, shodno Zakonu, konstituisano pravno lice „Pravoslavna crkva u Crnoj Gori“, potpisalo sa Vladom i koji bi dodatno dao grancije i osiguranja za pojedina pitanja, za koja sada ne postoji dovoljno mehanizama garancije. Tim prije što su ovaj mehanizam iskoristile sve vjerske organizacije u Crnoj Gori, koje danas nemaju bilo kakav konfliktan odnos sa državom, niti problem sa primjenom usvojenog zakona.
Ono što u ovom trenutku ne ide u prilog MCP je činjenica da su javne polemike, koje u različitim formama traju od usvajanja Zakona, omogućile da se dodatno otvore pojedina konkretna pitanja ne samo spornog svojstva pravnog lica MCP u Crnoj Gori već i statusa dijela sveštenstva, evidencije crkvene imovine, prepisa i upisa imovine u ranijem periodu, finansiranja, izmirenja obaveza prema državi itd.
Ova pitanja, koliko god MCP pokušala da ih izbjegne, neminovno će se naći u sferi razgovora i proširiti polje zadatka radnih timova, jer su upravo ona usljed svoje prethodne neriješenosti generisala donošenje Zakona i svu, trenutno trajuću, konfliktnost oko njega.
Subjektivitet za integraciju
Ono o čemu postoji generalno slaganje je činjenica da se preko ovog Zakona nesporno prelama posljednjih 100 godina crnogorske istorije, razlika i izazova. Zato on i budi snažne emocije, ne toliko zbog konkretne formulacije jednog ili dva pravna insitutita, već zbog dugog trajanja zamrznutog konflikta.
Eventualna odluka MCP da se legitimiše u punom svojstvu domaćeg pravnog lica, na način kako je to SPC uradila u Republici Hrvatskoj, i evidentira se shodno čl. 24 Zakona, otvorilo bi put da se, u skladu sa čl. 10 Zakona, zaključi temeljni ugovor sa Vladom, i da se poput drugih vjerskih organizacija i za ovu vjersku organizaciju reguliše status, u okviru pravnog poretka Crne Gore.
Taj potez bi dijelom relaksirao trenutnu situaciju i otvorio prostor za buduću integraciju sada podijeljnog društva, o kojoj su pojedini autori ranije pisali i za potiskivanje loših sjećanja i iskustava vezanih za dosadašnja djelovanja SPC u Crnoj Gori i izgradnju povjerenja u budućim generacijama crnogorskog društva.
Zato, u ovom trenutku, nije dovoljno jasno zašto MCP u amandmanu 2 predlaže da se u čl. 25 usvojenog Zakona briše stav 3 koji normira da „dio vjerske zajednice čiji je centar u inostranstvu, a djeluje u Crnoj Gori može steći, svojstvo pravnog lica u Crnoj Gori upisom u Registar ili Evidenciju“. Ovo tim prije što je ova izmjena i uvođenje formulacije „može steći“ nastala nakon procesa dogovaranja sa Venecijanskom komisijom i ide u prilog svim vjerskim zajednicma u Crnoj Gori.
Izbor civilizacijskog kruga
Da bi proces postizanja društvenog dogovora bio moguć crnogorsko društvo se mora, posebno sada kada je započet dijalog na ekspertskom nivou, sačuvati od sve prisutnijeg primitivizma. Primarno onog, anonimnog na portalima, ali i onog na javnoj sceni, koji još više postaje znakovit ako dolazi od ljudi koji se zaklinju u vjeru, crkvu i Boga! Sa popovima iz Velike plane koji proklinju đecu i „zatiru sjeme“ i tako šire vjeru i čuvaju svetinje po Crnoj Gori (!) teško da je moguće izaći ispod mantije koja kune i proklinje već 30 godina.
Međutim i činjenica je da pop sa Cetinja i pop iz Plane nijesu isti civilizacijski krug i zato Crkva mora odabrati koji od ova dva popa su njen izbor za budućnost. U protivnom prvi nosi rizik da bude prepoznat samo kao „mlado lice starog tijela“. Drugi rizik za MCP je politički. Ovaj rizik postaje sve aktuelniji jer slijede lokalni, pa zatim i parlamentarni izbori. Politika je već sada nesporno potisnula pravo i tu najveći oprez mora imati upravo crkva. Otvoreno agitovanje popova na litijama za koga da se glasa (na lokalnim izborima !) u najmanju ruku nije u duhu vjere.
Moguće uvjerenje MCP da će, uplivavši u političke vode „uloviti kapitalca“ i tako ustrojstvom svoje političke većine riješti pitanje Zakona i zadržati dosadašnju poziciju nedodirljivosti, mač je sa dvije oštrice, jer onaj koga „love“ ponajbolje poznaje upravo te vode, pa je pitanje ko će tu biti ulovljen. Zato bi za MCP bilo bolje da pitanje svog položaja rješava sistemski kroz model Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, primarno kroz institucionalni pristup i time obezbjedi trajno i nekonfliktno rješenje.
Odgovornost
U ovom procesu važna je i odgovornost medija, koji u želji da pojačaju čitanost, nažalost izgubili su čitavu plejadu autora, sagovornika i analitičara koji ne žele da budu izloženi primitivizmu dežurnih „botova“ po portalima. Zato bi mediji trebalo da čuvaju ono malo građanske i urbane supstance koja ne želi konflikt i sukob i koja ima osjećaj da gradi i njeguje društvenij dijalog.
U konačnom, najveća je odgovornost sadašnje vlasti, ali i svake buduće, koja mora znati da zatvorena u sebe, samo u svoju nomenklaturu i ako vlada samo po pravilima svog vrijednosnog sistema, sama sebi podriva postolje. Socijalno raslojavanje, manjak vladavine prava, kriminal, korupcija... nijesu samo stavke pregovaračkih poglavlja. To su fakticiteti koji podrivaju koncept zagovarača suvereniteta i emancipacije Crne Gore i pogonsko gorivo upravo onih koji negiraju njeno postojanje.
Poziv na dijalog, u okviru trajućih razgovora pod nazivom „Savez za Evropu“ signal je da se toga postaje svjesno, ali se time i preuzima ogromna odgovornost da se proces i artikuliše, kao se ne bi doživio kao marketing.
Stoga, odgovornost da li će Crna Gora snažnije krenuti ka zajednici evropskih prosvijećenih naroda ili se vratiti u tamne vode balkanskih virova nosimo svi - Vlada, Crkva, mediji, građanstvo. Zato, da svi, sa našim razlikama i viđenjima ovog i svih drugih stanja, ne bi potonuli u koncept partijske ili „ckvene“ države, vrlo je važno insistirati na vrijednostima građanskog društva zasnovanog na principima slobode, pravde i jednakosti. Vrijednostima koje su bile osnov devedesetih za emancipatorski i suverenistički koncept, zatim 2006. godine osnov za dobijanje nezavisnosti i danas su jedini kvalitetan osnov za integraciju crnogorskog društva u EU i izbor pravog civilizacijskog kruga.
Započeti pregovori mogu biti dobra šansa za to.
Bonus video:
