Kažu da majka ne kune sina što se kocka, nego što ide da se vadi.
Čini mi se da bi vrh DPS-a trebalo da ima u vidu ovu narodnu umotvorinu, i to više ovih dana nego ikada prije.
Recimo, da je samo prije godinu ili pola godine ponudio ili prihvatio model prelazne vlade iz 2016. imao bi na svojoj strani oko trećinu opozicije i dio civilnog sektora.
Time bi Crna Gora ušla u rješavanje brojnih problema, počev od obnove povjerenja u izborni proces i kadrovskih promjena u vrhu pravosuđa.
Umjesto toga, Milo Đukanović je odlučio da u javni diskurs promoviše tezu o zaokruživanju crnogorskog identiteta, valjda kao preduslovu za demokratizaciju društva. I na tom putu se trebalo prvo obračunati sa srpskim nacionalizmom čiji su glavni promoteri SPC i DF, svako na svoj način.
I onda je DPS dobio litije.
A masovnost na litijama je značajnim dijelom posljedica naopakog modela vladanja i promovisanja naopakih vrijednosti.
Đukanović je šablonski, partijskom logikom, odigrao kartu zvanu Zakon o slobodi vjeroispovijesti, računajući na podjelu po referendumskim šavovima koja će DPS-u obezbijediti novi mandat.
Energija sa litija teško da se može preslikati na izborni rezultat na takav način da DPS otjera u opoziciju. Zbog mnogo čega - počev od nacionalne strukture Crne Gore do jalovosti opozicije koja se sada manifestuje i neuvjerljivim bojkotom izbora u Tivtu, onda kada uopšte izađu sa nekim vidom političke akcije oni koji podržavaju litije.
No, ovdje nije bitan mogući zaključak da od bojkota državnih izbora neće biti ništa, a što je izgleda osnovno što zanima DPS.
Sve mi se čini da je ta postavka DPS-a pogrešna.
Pa sve i da dobije državne izbore, DPS opet čeka izbor VDT-a, zatim i novog specijalnog državnog tužioca pošto Milivoju Katniću uskoro ističe mandat, članova Sudskog savjeta, a za šta je potrebna dvotrećinka podrška u Skupštini.
Opozicija mu možda ne treba za ovako funkcionisanje ASK ili Savjeta RTCG, ali sa ovakvom postavkom stvari, Crna Gora će biti potpuno blokirana na putu kao EU.
To znači, posebno ako zaživi novi model pregovora, i vidno manje novca od EU u odnosu na neku od susjednih zemalja.
I na kraju koronavirus.
Ekonomske posljedice koje će ostaviti koronavirus je ono o čemu dio svijeta već misli uz razumnu brigu za biološki opstanak.
Nova svjetska ekonomska kriza, prilično izvjesna, bila bi pogubna za ekonomiju kakvom je napravljena crnogorska u čijem je BDP-u udio turizma skoro 24 odsto, čak i u slučaju optimističnog scenarija sa virusom.
Krizu iz 2008. godine, čije je postojanje u Crnoj Gori dugo negirala i ignorisala vladajuća elita, Crna Gora je preživjela zaduživanjem što se na kraju prebacilo na leđa realnog sektora i građana.
Sada za to više nema prostora.
Crnogorska politička i javna scena je odavno virozna, pod blagom temperaturom i u groznici.
DPS više ne smije da ignoriše ovakvo stanje stvari, niti da sa upitnom većinom pokušava kontrolisati svaku poru društva preko partijskih lojalista i, kao takvih, mahom nesposobnih kadrova.
Sa druge strane, opozicija mora da prihvati činjenicu da DPS ima oko polovinu podrške birača.
Na kraju, podsjećanje na jedno konstruktivno rješenje iz 2002.
Bilo je to poslije potpisivanja Beogradskog sporazuma kada su Liberalni savez i prosrpske stranke formirale skupštinsku većinu.
Bilo je to vrijeme kada je pristojan svijet išao sa funkcija kada mu istekne mandat ili kada dođe vrijeme za penziju.
Tako je Ustavni sud, što zbog isteka mandata, što zbog odlaska u penziju, ostao bez ijednog sudije zbog čega parlamentarni izbori nijesu mogli biti održani jer je, kao i sada, taj sud bio posljednja instanca u izbornim sporovima.
Ambasador SAD u Beogradu, Vilijam Mongomeri, ponudio je prosto rješenje - dvojicu sudija predlaže DPS, dvojicu SNP, kao tada daleko najjača opoziciona partija. Petog će dati pobjednik nakon izbora. Pri tome, kandidati ne mogu biti žigosani partijski vojnici.
Ovo je samo jedan primjer kako se stvari mogu rješavati.
Crna Gora ima tradiciju rješavanja ozbiljnih problema.
Crnoj Gori je sada potreban novi model vladanja i novi model ponašanja.
Crnoj Gori je potreban dijalog oko ključnih puteva kojima država treba da ide i kakva nam država mora biti da bi bila održiva. Uključujući i rješenja vezana za pravosuđe, slobodu izražavanja, ekonomske monopole i sve ostalo što su Evropska komisija i ostale međunarodne institucija dijagnostikovale kao ozbiljne boljke.
Kao što mjera patriotizma nije pripadnost vladajućim strukturama, tako odbijanje bilo kakavog dijaloga sa DPS-om nije mjera opozicionarstva.
To je mjera razuma u ovako kompleksnim situacijama u jednom društvu.
Odnos količine razuma i populizma na svim stranama presudno će uticati na to hoćemo li ići naprijed ili nazad.
Bonus video:
