Pokušavam da nađem adekvatne riječi da opišem trenutnu atmosferu u Londonu, i ne uspijevam.
Centar Londona uveče izgleda kao da sam ga usnila u futurističkoj, crno-bijeloj noćnoj mori sa ulicama i zgradama, ali bez zvukova i ljudi.
I po danu su ulice opustjele. Povremeno autobus prođe sa šačicom putnika koji drže distancu. Biciklisti konačno dominiraju bulevarima, uz poneka policijska kola ili ambulantu.
Van centra, u mome kraju, ljudi izlaze, ako moraju, jednom dnevno da prošetaju, da kupe hranu i mirno čekaju ispred samoposluga u kontrolisanim, dugim redovima sa razmakom. Donedavno, pristup britanske Vlade epidemiji korona virusa je bio nojevskog tipa: “stisnimo zube i samo naprijed, kao što smo i u Drugom svetskom ratu”.
Moje društvo iz Crne Gore i ostatka svijeta, bilo je uglavnom u strogoj kućnoj izolaciju i pitali su me sa čuđenjem - “Što je sa vama - vidite li Italiju i Španiju?”, “Čitaju li vaši savjete Svjetske zdravstvene organizacije”?
A mi smo išli u kafane, družili se, prali ruke da umirimo savjest i išli za svojim poslom, možda u malo manjoj mjeri nego obično.
Vrh države i čelnici Nacionalnog zdravstvenog servisa (NHS), su ovaj pristup promovisali kao strategiju kojoj je cilj da se sto više ljudi zarazi! U nacionalni vokabular ušao je izraz “stvaranje imuniteta čopora”, koji je zvučao zlokobno i prije nego što se pročulo da je savjetnik broj jedan premijera Borisa Džonsona, Dominik Kumings, izjavio da treba ‘pustiti stare ljude da umru’.
Brojevi umrlih su počeli da rastu. Broj zaraženih, uključujući i među zdravstvenim radnicima, još ne znamo, jer se sa masovnijim testiranjem počelo tek nedavno, a državna propagandna mašina radi sve da zamagli činjenicu da testova nema dovoljno, jer su lideri proveli tri mjeseci negirajući nauku i kockajući se sa našim životima.
Naš Boris, koji je inače poznat po infantilnim gafovima na koje, iz nekog razloga, pada britanska javnost, se čak hvalio da se rukovao sa osobom zaraženom virusom!
Ne zna se da li je tada zakačio virus, ali je i sam postao žrtva svoje strategije kada je dijagnoziran i stavljen u kućni karantin iz koga, nažalost, nastavlja da vodi ovu državu. Pridružili su mu se minstar zdravstva, glavni savjetnik Kamings, glavni savjetnik za zdravstvo, a ko zna koliko je još ljudi bilo dovoljno baksuzno da bude u Borisovoj blizini. Bilo kako bilo, malo prije nego se razbolio, Boris je prešao sa strategije “prkošenja” virusu na gotovo potpuno zatvaranje države i ekonomije, uz savjet građanstvu da izlaze samo ako moraju.
Ne znam je li šala, jer trenutno je u toku i epidemija humora, ali kažu da je Boris svoju novu odluku ovako formulisao: “Ako vas prijatelji zovu na druženje, kažite im da odjebu”!
Od Borisa me ne bi ništa začudilo, ovaj Trampov brat blizanac je u prošlosti znao da upoređuje muslimanke koje pokrivaju lice sa “pljačkašima banaka” i da opisuje crnce i gej ljude riječima koje je teško staviti na papir.
Bilo zbog zastrašujućih statistika o obljelim i umrlim, ili zbog Borisovog “elokventnog” savjeta građanstvu, grad je opustio, ali oni koji još idu na posao prigovaraju da su vozovi metroa u špicu prepuni.
Javni prevoz je prepolovljen, a oni koji moraju da rade i od cijeg rada svi zavisimo, zdravstveni radnici, policajci, zaposleni u prehrambenim radanjama itd, nijesu samo izloženi, nego praktično osuđeni na zarazu.
Ovo je samo jedan primjer iz kataloga suludih, mjera koju Vlada Borisa Džonsona donosi bez puno razmišljanja. A ima ih jos! Recimo, policiji još nije dozvoljeno da kazni one koji se sakupljaju na javnim mjestima ili prave žurke po stanovima i doprinose širenju zaraze. U kontenstu ovoga što nam se događa, nemoguće je ne pomenuti kinesku kletvu “Dabogda živio u inetersantnom dobu”.
“Interesantna doba” su obično doba ekstremnih događanja, potresa i kriza, kada se ustaljeni “načini”, pravila i norme urušavaju ili odbacuju da bi se opstalo.
Jasno, barem ljudima mojih političkih ubjeđenja, do koje mjere su državni sistemi i službe neopremljeni da racionalno odlučuju i da odgovore adekvatno na potrebe populacije u vrijeme ove krize i da ih treba radikalno mijenjati.
Za nadati se da će trenutna situacija izbaciti na vidjelo i privući pažnju, uglavnom uspavane javnosti, činjenicu da je dugogodišnja politika kresanja javnih servisa od vladajucih konzervativaca, dovela do toga da mnoge službe, a posebno zdravstvo i socijalno staranje, nemaju kapaciteta da obavljaju svoj posao i da to dovodi u opasnost živote svih nas.
Epidemija virusa je dovela do talasa solidarnosti bez presedana u novije vrijeme. Širom Velike Britanije niču grupe za uzajamnu pomoć, akcije za podršku zdravstvenim radnicima su masovne, a preko 600.000 ljudi se prijavilo na poziv NHS-a da pomažu rizičnim grupama u karantinu u svojim kućama.
Vjerovatno će, kad sve ovo bude za nama, postati jasno, da iako korona virus svako može da dobije, nije mu svako jednako podložan. Ima ljudi koji se nemaju gdje izolovati i koji moraju da rade i izlažu se riziku zaraze da bi preživjeli. Da bi izbjegla masovno krahiranje firmi, država zaposlenima koji ne rade zbog epidemije placa 80% osrednje plate. Za one koji su primali više će ovo biti prilika da okuse kako žive “drugi” i kako se živi sa manje.
Ono što su mnogi već shvatili je da možemo bez mnogo toga, što nam se prije epidemije činilo neophodnim. Ne moramo da letimo avionima, ne moramo da se vozimo kolima, ne moramo da živimo na šoping fiksu, ili bar ne moramo to da radimo u mjeri koju nam nameće potrošačko-tržišna ideologija.
Vazduh je definitivno čistiji, prosto opija. Udisati ga je još dragocenije kada se izlazi napolje jednom dnevno. Ko je mogao da pomisli da će se zagađenje vazduha smanjiti do te mjere za svega nekoliko dana?
Raspjevale su se i ptice. Možda su i prije pjevale, ali ih nijesmo čuli od buke saobraćaja.
Vrijeme korone uskratilo nam je većinu uobičajenih atributa modernog života, šoping, vožnju, putovanja, druženja. Vratili smo se na neki čudni “bazični” nivo sa koga tek treba da stvorimo nove rutine i novi način postjanja.
Krize rađaju promjenu. Danas smo svi ranjivi. Koroni nije umakla ni kraljevska porodica, ni članovi Vlade. Danas ne možemo da skrenemo pogled i začepimo uši jer se više ne radi o patnji i nestajanju onih koji su uvijek na marginama: izbjeglica, beskućnika, sirotinje, ljudi sa adikcijama, radi se o nama.
Drugačija budućnost je moguća i neophodna.
*Autorka je novinarka i aktivistkinja*
Bonus video:
