Ukoliko ste ljubitelj (ekonomske) istorije onda ste vjerovatno analizirajući poslednjih par decenija, pa i vjekova, uspjeli da zapazite obrazac koji se javlja tokom trajanja svake globalne krize. Njegova manifestacija se gotovo uvijek javlja u obličju konačnog uništenja (neo)liberalne paradigme i pobjede sveopšteg kolektivnog morala nad zlim kapitalizmom. Što je masovna histerija veća, to je uloga državnog aparata nakon krize veća, a u državama u kojima autoritarne aspiracije još uvijek nisu ugušene to može biti vrlo opasno. To, ipak, ne sprječava horde ekonomskih, političkih i drugih analitičara da zajašu na tom talasu populizma očekivajući da će se barem na trenutak vinuti do nebeskih sfera. Na veliku žalost, današnje razumijevanje (neo)liberalne paradigme je veoma siromašno i uglavnom posmatrano kroz prizmu ideološke ostrašćenosti. To je, čini se, direktna posljedica nedostatka intelektualnog pluraliteta i otvorenog dijaloga među intelektualcima različitih ideoloških pristupa. Najznamenitji vjesnici (neo)liberalne misli nisu, kako pojedini stručnjaci tvrde, dovodili u pitanje postojanost ili neophodnost državnog aparata, te na taj način podsticali na tržišnu anarhiju (isključujući anarho-kapitalizam, jedan od radikalnijih oblika). Njihove težnje su uglavnom bile usmjerene ka utvrđivanju načina koji vode ka efikasnoj alokaciji (oskudnih) resursa i sveopštem civilizacijskom napretku. A, nema dvojbe - na to ukazuju i kvantitativne i kvalitativne analize - da bez kapitalizma, kao ekonomskog sistema, i globalizacije, kao političkog, civilizacijski napredak koji danas živimo ne bi bio moguć. Liberalna misao je u svom dugom vremenskom intervalu postojanja, takođe, bila predmet određenih promjena i nadogradnji. Rezultat tog posve dinamičnog i evolutivnog procesa su bili različiti pravci, od anarho-kapitalizma do tzv. socijalnog liberalizma, koji nisu (svi) nužno bili prihvatljivi za liberalne mislioce. Međutim, njena fundamentalna osnova je ostala nepromijenjena. Ona se ogleda u minimalnoj ulozi državnog aparata sa jedne strane, i maksimalnoj efikasnosti kapitalizma i slobodnog tržišta sa druge strane. To, naravno, ne isključuje jedno zarad postojanosti drugog, već je njihovo djelovanje simbiotsko. Ovakav odnos proističe iz prirode čovjeka i njegove interakcije sa drugim ljudskim bićima. Imajući to u vidu, uloga državnog aparata se, u najužem smislu, ogleda u zaštiti ekonomskih, političkih i ličnih sloboda, odnosno u očuvanju pravnog poretka - dok je, sa druge strane, uloga kapitalizma (i slobodnog tržišta) usmjerena na efikasnu alokaciju oskudnih resursa i podsticanju sveopšteg blagostanja.
Postizanje sveopšteg blagostanja u društvu proizilazi upravo iz očuvanja ovakvog odnosa između ova dva mehanizma i razumijevanja prirodnih zakona. Narušavanje ovog odnosa vodi ka većoj moći državnog aparata ili, u drugom slučaju, većoj moći privatnih korporacija - odnosno, u krajnjem slučaju, represiji. Primjeri potonjeg slučaja još uvijek su nepoznanica, iako postoje autori koji tvrde da su takve intencije postojale u prošlosti. Ipak, mnogo češći su primjeri narušavanja odnosa u korist jačanja pozicije državnog aparata, a to se posebno da zapaziti u periodu globalnih kriza. Jačanje državnog aparata može se manifestovati u blažem obliku - kao što je npr. umiješanost u određene ekonomske tokove - pa sve do najekstremnijih autoritarnih oblika. U svakom od ovih slučaja umiješanost državnog aparata u ekonomske tokove vodi ka ostvarivanju kroni-ekonomije, što je oprečna pojava u odnosu na kapitalizam. Sistem kroni-ekonomije zasniva se na ortačkom odnosu političara na vlasti i pojedinih vlasnika kapitala. U takvom sistemu postoji odsutnost tržišne konkurencije, a pravila su podložna izmjenama u onom smjeru koji je odgovarajući za ove strane. Taj privid postojanja slobodnog tržišta, iako su ishodi unaprijed definisani, podstiče na nerijetku sklonost da se ovakav sistem poistovjećuje sa kapitalizmom, premda je očigledno da se radi o dva potpuno dijametralna sistema.
Crnogorski (neo)liberalizam ili kroni-ekonomija?
U crnogorskom javnom diskursu postoje slične tendencije u poistovjećivanju neoliberalne ekonomije sa kroni-ekonomijom. Međutim, takav pristup je pogrešan i znatno opasan jer za posljedicu ima stvaranje prostora za jačanje državnog aparata i kontrole nad svim nivoima sloboda. Koncept (neo)liberalne ekonomije, na koji se mnogi kritičari pozivaju, ostao je samo ideja koja nikada nije sprovedena u praksi, a koja je danas, svi su izgledi, napuštena. Tranzicioni proces bivših republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) se bazirao na staroj doktrini centralizacije uz samo djelimično otvaranje tržišta. Ovakav sistem koji u svojoj osnovi ima moćan državni aparat i djelimično slobodno tržište idealno je tle za razvoj kroni-ekonomije. Ipak, diskusija o takvom sistemu mora biti pažljivo koncipirana jer uprkos njenoj očiglednosti, njeno postojanje se teško dokazuje, upravo jer sve aktivnosti koje su vezane za djelovanje ovakvog sistema povlače svoj legitimitet iz zakona koji su skrojeni u korist ovog ortačkog poduhvata. Zbog toga je vrlo teško jasno odrediti i dokazima valjano potkrijepiti takve tvrdnje.
Ipak, jasno se da zaključiti da je priča o (neo)liberalizmu kao glavnom krivcu za ekonomsko stanje u Crnoj Gori neosnovana, te da je ona plod nenapuštenih ambicija o veličanstvenoj moći države koje stoluju u ovom regionu već poduže. Da je tako svjedoče nam i različite publikacije koje se bave analizom stepena ekonomskih, političkih i ljudskih (ličnih) sloboda. U poslednjih deset godina, Crna Gora je na svim ovim ljestvicama uglavnom značajno nazadovala, a to je najviše uspjela da uradi na polju ekonomskih sloboda gdje je u posljednjih deset godina nazadovala čak za 40 pozicija (Fraser Institut). Bilo bi revolucionarno otkriće da (neo)liberalni koncept koji u svojoj osnovi ima osnaživanje ekonomskih, političkih i ličnih sloboda u svom djelovanju radi upravo suprotno - kako bi se to dalo izvesti iz zaključaka mnogih kritičara. Očigledno je da u Crnoj Gori već duže vrijeme postoji kriza ekonomske misli i kreativnosti. Sigurno je da takva kriza neće tek tako nestati, a ne ohrabruje ni činjenica da su emigracije mladih stručnjaka sve učestalije. Uzroke nestabilnosti crnogorske ekonomije ne treba tražiti u (neo)liberalnom konceptu jer on nikada nije ni postojao, već isključivo u preispitivanju uloge državnog aparata i njegove veličine. Postavljanje zdravih ekonomskih temelja zavisi isključivo od smanjivanja umiješanosti tog istog državnog aparata u tržišne ishode, a samim tim i u smanjivanju mogućnosti za neometan razvoj kroni-ekonomije. Naposljetku, to je dugoročan zadatak koji zahtijeva konsenzus i spremnost cjelokupnog društva - ali i odgovornost prema budućim generacijama - da se takva agenda nametne kao neophodna za sveukupni prosperitet.
Nova agenda
Trenutna dešavanja - preciznije pandemija kojoj svjedočimo tek nekoliko mjeseci - upravo su ukazala na važnost simbiotske veze između različitih mehanizama koji su pomenuti u ovom tekstu. Ipak, značajan broj stručnjaka je već uspio, i to sa velikom sigurnošću, da proglasi smrt neoliberalnog kapitalizma i označi uvod u doba moralne ekonomije. Pored toga što je sama teza moralne ekonomije kontroverzna i upitna, trebalo bi se zapitati šta su zapravo alternative koje se predlažu i prema čijim interesima su one usmjerene?
Nema sumnje da će u postkriznom periodu nastupiti značajne promjene na ekonomskom i političkom planu. Zabrinjavajuća je trenutna retorika koja je prepuna opasnih ideja o ograničavanju ekonomskih, političkih i ličnih sloboda, a sve u cilju buduće „zaštite“ društva. Dodatno, izgleda da bi se pojedine privremene mjere koje su države uvele tokom ovog kriznog perioda mogle olako odomaćiti i postati dio svakodnevice. Ni to ne bi trebalo da čudi jer su takve intencije oduvijek postojale i to je možda najbolje primjetio Milton Fridman (1984.) u svojoj knjizi Tiranija statusa kvo sljedećom mišlju: ...ništa nije tako trajno kao što je vladin privremeni program. Na kraju, autor ovih redova je na nekoliko konferencija tokom prošlih godina govorio o tome da će XXI vijek biti obilježen posljednjom borbom između kolektivizma i individualizma koja će definisati budući razvoj cjelokupne civilizacije. To je, u krajnjem, borba između povratka u tamno doba naše istorije ili iskoraka u svijetlu budućnost. Zbog toga se ne treba zavaravati da je (neo)liberalni kapitalizam već sada pobijeđen. Živi on i dalje, a vjerovatno će živjeti još dugo.
Napomena autora: (Neo)liberalizam je sa namjerom pisan sa predznakom u zagradama. Ovo je iz razloga što pojedini autori prave razliku između ova dva pojma, iako te razlike ne postoje u fundamentalnoj osnovi. Ipak, postoje autori koji neoliberalizam predstavljaju u formi onoga što se zove kroni-ekonomija i zbog takvih autora je, danas, neoliberalizam uglavnom percipiran kao negativna pojava. Za autora neoliberalizam je jednak liberalizmu.
Autor je diplomirani ekonomista, suosnivač Mreže za globalne komunikacije i autor kolumne „Nevidljiva ruka“
Bonus video:
