Ljudi obično ne pitaju koliko jedna država ima aviona (ne potcjenjujem njihov značaj), ali su živo zainteresovani da li ta država proizvodi dovoljno hrane, da može zadovoljiti potrebe svojeg stanovništva?
Odavno je poznato da jedna država ne može biti ekonomski i socijalno stabilna ukoliko dovoljno ne koristi svoje prirodne resurse u proizvodnji hrane!
Pored istaknutog, valja podsjetiti da su poljoprivredni i turistički potencijali u crnogorskom prostoru najveći. Međutim, stepen njihove iskorišćenosti je još uvijek na niskom nivou. Izdvojio bih ovdje priobalni prostor u Crnoj Gori, koji je zahvaljujući ljudskim naporima i prirodnoj renti, posljednjih godina ostvario zavidne rezultate. Naspram ove činjenice, to se ne bi moglo reći za 255.000 ha poljoprivrednog zemljišta, koji se danas koriste sa oko 5% (u razvijenim zemljama Evrope taj omjer je 95 do 100%)!
U javnim nastupima, stručnjaci i političari nerado govore o činjenici da Crna Gora sopstvenom proizvodnjom podmiruje godišnje potrebe stanovništva i turista sa jedva 25-30% (podaci su procijenjeni, jer zvaničnih podatak nema)? Pored istaknute činjenice, Crna Gora je u predtranzicionom periodu sopstvenom proizvodnjom zadovoljavala oko 50-60% potreba crnogrskog stanovništva u robama za ishranu ljudi, plus izvozni rezultati koji su dobrim dijelom pokrivali obaveze iz uvoza.
U vrijeme prije 90-ih godina prošlog vijeka stručnjaci koji su se bavili ovom problematikom stajali su na stanovištu da Crna Gora dugoročno može iz svojih resursa izvući svih 70% domaće potrošnje stanovništva, dok preostalih 30 odsto treba pokriti sredstvima iz izvoza.
Dakle, nasuprot onima koji nepovjerljivo vrte glavom prema optimističkim predviđanjima, stojim na stanovištu da Crna Gora u predmetnoj oblastii može imati uravnotežen bilans na relaciji izvoz - uvoz!
Realno posmatrano, izneseni podaci govore da upravo oni treba da budu orijentir oko kojeg će se vrtjeti ciljevi agrarna politika u Crnoj Gori na duži rok.
Tim povodom nije zgoreg podsjetiti da su 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka crnogorsko rano povrće i voće nalazili svoje mjesto na tržištima Milana, Beča, Minhena, Frankfurta, Varšave itd.
U posljdnje tri decenije, priče o pomenutim ciljevima, koliko ja pamtim, nije bilo? A oni su i danas aktuelni više nego u vremenu koje je ostalo iza nas?!
Po prirodi stvari iz prethodne priče, nezaobilazno se nameće pitanje što se to desilo te nam je posljednjih (tranzcionih) godina proizvodnja prepolovljena? Poznavaocima ovih prilika nije teško da odgonetnu odgovor na ovo pitanje. Međutim, iz razumljivih razloga ja se u ovom trenutku ovom problematikom neću baviti.
Stanje koje predugo imamo u poljoprivredi i na selu u Crnoj Gori, plus poremećaji koje je izazvala pandemija korona virusa, traže odgovor i na jedno i na drugo pitanje, da bismo mogli stvari mijenjati na bolje!
Po mom sudu, u ovom trenutku bi valjalo uraditi sljedeće:
1. Da odgovorne službe obezbijede dobar uvid u stanje proizvodnje i likvidnost robnih proizvođača na selu, kako bi se preduzele odgovarajuće mjere, kako ne bi stradao stočni fond u Crnoj Gori i redukovale se sjetvene površine, ukoliko to već nije suviše kasno?
2. Da se sa okončanjem trajanja kovida-19, obezbijedi kvalitetno istraživanje u vezi stanja u pomenutoj privrednoj grani i na selu, sa preporukom kompleksa mjera koje valja preduzeti od strane države (na kraći i duži rok), koje bi onemogućile da se eventualno decenijski rezultati potru i ne vrati stanje iz 2010. godine.
3. Sa prestankom zdravstvenih problema izazvanih korona virusom i paralelno sa prethodnim radnjama, valjalo bi preduzeti mjere da se od strane Biotehničkog faklteta odnosno njegovog Instituta formira interdisciplinarna ekipa (sociolozi, biotehnički inženjeri, ekonomisti i pravnici), koja bi, prvi put u Crnoj Gori, istražila socio- ekonomsko stanje u okviru pet agroekoloških regiona u Crnoj Gori (primorski region; mediteranski region; dolinski region; region krša i region visokih planina).
Bez ovih podloga nezamislivo je stručno i naučno traganje za efikasnim i plodotvornijim rješenjima za dogradnju i poboljšanja aktuelne agararne politike na kraći i duži rok (organizaciono tehničke mjere; kadrovski problemi; naučno tehnološka problematika; tržišni problemi; mjere investiciono-ekonomskog razvoja; slabosti u oblasti institucionalne infrastrukturie i dr.)!
4. Ukoliko se stvari žele posmatrati sa suštinskog stanovišta, paralelno sa prethodnim, nameće se potreba da Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja i Vladi Crne Gore pristupe formiranju Savjeta za poljoprivredu i ruralni razvoj, koji bi kao interdisciplinarno tijelo (sastavljeno od istaknutih domaćih i stranih i naučnih radnika) bilo desna ruka državi u kreiranju tekuće i razvojne politike u poljoprivredi i na selu, na kraći i duži rok!
Realno bi bilo očekivati da Savjet predloži resornom ministarsrvu i Vladi koncept izmjena i dopuna aktuelne agrarne politike, kojim bi se bitno poboljšalo stanje ove privredne grane u odnosu na stanje koje sada imamo!
5. I konačno, odavno se osjeća potreba za formiranjem Komore za poljoprivredu i ruralni razvoj, koja bi objedinila stručne i naučne snage u Crnoj Gori na zajednčkom cilju - približavanje Crne Gore agrarno razvijenim zemljama Evrope!
Bonus video:
