„Ne borimo se samo protiv epidemije, već i protiv infodemije”, naglašava šef SZO dr Tedros Adhanom Ghebreyesus, ukazujući na nesagledive posljedice širenja neprovjerenih, poluistinitih i lažnih vijesti o pandemiji novog tipa koronavirusa koja je, na momente groteskno, izoštrila proturječja vremena u kome živimo. U horderskoj panici koja je ispraznila rafove prodavnica i apoteka ili u njenom ležerno ignorantskom antipodu koji je punio igrališta i terase kafića naporedo sa mjerama zaštite koje zabranjuju javna okupljanja, izvjesno je jedno - masovna kognitivna disonanca konzumenata medijskih sadržaja kao neminovni rezultat nekontrolisane bujice informacija kojom smo svakodnevno preplavljeni. Globalni bauk novog koronavirusa potencira i doslovno otjelovljuje opasnosti ”postistine” - ako povjerujete da bijeli luk, susamovo ulje, soda bikarbona ili ozoniranje krvi imaju volšebne zaštitne moći, možete avanzovati od blaženo neznavenog deziformatora do nehotičnog (samo)ubice. U kontekstu informacione dezorijentisanosti i rastuće iracionalnosti kao obilježja novog varvarstva u koje postepeno tonemo izgleda da medijska pismenost postaje oruđe bezmalo fizičkog opstanka. Da li i na koji način medijska samoregulacija može doprinijeti ovoj borbi u uslovima postistinitosti?
Opšte je mjesto da nema profesionalnog bez etičnog novinarstva, ali da li je etičnost dovoljna za profesionalnost? To što predstavlja nužan uslov naravno da je ne čini i dovoljnom. Medijska samoregulacija je mehanizam finog podešavanja koji se oslanja na funkcionisanje glomaznijih sistema - pravosudnog i medijskog sistema, na prvom mjestu, ali isto tako i obrazovnog sistema u najširem smislu. Bez ispunjenosti ovih preduslova, njene su mogućnosti neuporedivo skromnije. Samoregulacija predstavlja dobrovoljno obavezivanje profesionalnih medija na poštovanje principa propisanih novinarskim etičkim kodeksom. Ona pokazuje da u novinarstvu, kao i u ostalim oblastima života i društvenosti, nema slobode bez odgovornosti. U Crnoj Gori na snazi je jedinstveni Kodeks novinara i novinarki Crne Gore koji u praksi primjenjuju novinari/ke, a o čijem poštovanju i eventualnim kršenjima odlučuju različita samoregulatorna tijela - kolektivno (Medijski savjet za samoregulaciju) i inokosna (ombudsmani). Njihova je svrha zaštita javnog interesa, budući da predstavljaju njegovu svojevrsnu institucionalizaciju. Smisao medijske samoregulacije leži u otvorenom preuzimanju profesionalne i etičke odgovornosti medija za objavljeno, kroz odgovaranje na osnovane primjedbe čitalaca objavljivanjem njihovih usvojenih žalbi. Čitaoci su od presudne važnosti u ovom procesu, budući da ombudsmani djeluju prvenstveno na osnovu njihovih pritužbi, pa što su čitaoci aktivniji i što više koriste mogućnosti samoregulacije, to i ombudsmani imaju više posla, a kredibilitet medija raste. Iako se ombudsmani često zovu i ”zaštitnicima prava čitalaca”, oni su tu prije svega da štite javni interes, odnosno odredbe kodeksa i utvrđuju njegove eventualne povrede. Ovo posredno štiti ne samo prava čitalaca nego i slobodu medija, uređivačku politiku medija, odnosno rad novinara. Sloboda medija može postojati samo uz minimum državne kontrole. Etičke standarde može i treba da postavlja isključivo profesionalna zajednica i ona je ta koja, uz pomoć i podršku čitalaca, treba da vodi računa o njihovoj dosljednoj i ujednačenoj primjeni. Na taj način štiti i sebe i one u čijem interesu radi - javnost.
Javnost ima pravo na provjerenu, cjelovitu i blagovremenu informaciju, a posao profesionalnih medija je da je obezbijede. Međutim, nisu samo profesionalni mediji ti koji proizvode najraznovrsnije medijske sadržaje kojima smo sve više preplavljeni, posebno na društvenim mrežama koje za ogroman broj ljudi postaju primarni izvor informisanja. Na njima cirkuliše neviđen broj dezinformacija, neprovjerenih ali i notorno lažnih vijesti. To možda nikada nije bilo očitije nego danas, kada smo zagazili duboko u drugi mjesec svjetske pandemije izloženi restriktivnim mjerama, samoizolaciji, reorganizaciji poslova, nestašicama, porastu agresije i strahu (i industriji straha) koji je sve prethodno stavio u pogon. Posebnu opasnost u tom kontekstu predstavljaju neprovjerene i lažne vijesti koje nas dovode u rizike o kojima ranije možda nismo ni razmišljali. Može li medijska samoregulacija uticati na infodemiju i na koji način?
Kodeks novinara i novinarki Crne Gore u tom smislu ima par smjernica čije bi dosljedno poštovanje u profesionalnim medijima i onima koji teže da takvima postanu mogao osigurati prilično pouzdan oslonac. One se prije svega odnose na obavezu provjeravanja sadržaja i izvora na osnovu kojih se piše tekst i obavezu da se glasine i pretpostavke nedvosmisleno označe kao takve. Zatim tu je smjernica koja se tiče originalnosti - obaveze odgovornog preuzimanja tuđih sadržaja, i na koncu smjernica koja se odnosi na medicinska istraživanja i terapiju koja dodatno potencira važnost obazrivosti, posebne doze razložne sumnje i povećanog stepena uzdržanosti, pažnje i odgovornosti kada se izvještava o ovim temama.
Odredbe Kodeksa trebalo bi da su neraskidivi dio profesionalnog identiteta i integriteta svakog novinara/ke. Pa ipak, one se krše praktično na dnevnom nivou. Idealni ishod žalbenog postupka pred ombudsmanom je rješenje dogovorom postignutim putem medijacije. Iako broj žalbi riješenih medijacijom iz dana u dan raste, one se većinom i dalje rješavaju odlukama. Pozicija ombudsmana/ke je izrazito usamljena i to je najgori dio ovog posla, posebno u teško odlučivim slučajevima vaganja između suprotstavljenih principa i vrijednosti, poput prava na privatnost nosioca javnih funkcija i slobode izražavanja, ili ljudske potrebe za humanošću i obaveze novinara/ki da budu kritički posmatrači nosioca društvene, političke ili ekonomske moći. Balans je stoga ključni koncept samoregulacije, balans utemeljen na osjećaju pravde i načinima njene konceptualizacije. Uvjerena sam da bez strastvene posvećenosti pravdi nema nepristrasne samoregulacije.
Možda na prvi pogled djeluje neobično, ali dosljedna primjena načela etičkog kodeksa nije isključivo posao ni novinara niti samoregulatornih tijela. Budući da je primarni cilj samoregulacije zaštita javnog interesa, odredbe kodeksa treba da promišljamo i štitimo svi - novinari, samoregulatorna tijela i čitaoci jer, pod pretpostavkom nepristrasnosti, profesionalnosti i integriteta samoregulatornog tijela, samoregulacija je onoliko moćna koliko se koristi. Drugim riječima, moćna je onoliko koliko povjerenja u nju imaju i čitaoci i novinari i koliko su spremni da uče iz međusobnih konfrontacija i komunikacije. Indolentan auditorijum i nedodirljivost autora objavljenih sadržaja nisu činioci demokratske zajednice. Njezina mogućnost leži u pregovaranju zajedničkog horizonta principa, vrijednosti i interesa koji se uspostavlja u informisanom dijalogu otvorenog i za socijalnu pravdu zainteresovanog društva.
Autorka je ombudsmanka Vijesti i Monitora
(mminstitute.org)
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.
Bonus video:
