Situacija sa pendemijom donijela je pregršt pitanja, od zdravstvenih, medicinskih, socijalnih, socioloških, ekonomskih, političkih i mnogih drugih. Važan dio ove priče je lična i kolektivna psihologija. Najprije perite ruke, nosite maske, poštujte mjere predostrožnosti i izolacije!
A zatim se osvrnite na svoj unutrašnji svijet. U narednim redovima želim da vas ohrabrim da sebi budete snažan oslonac, da jačate psihološki imunitet i razvijate rezilijentnost. Postoje ozbiljne naučne pretpostavke o tome da jačanjem psihološkog imuniteta i rezilijentnosti kreiramo sebi zaštitu i jednu vrstu rešetke za razne viruse, pa i za koronu. Volio bih da nova aktuelna riječ ovih dana (a i svih drugih) bude upravo „rezilijentnost“!
U psihoterapiji se termin rezilijentnost odnosi na sposobnost pojedinca da se nosi sa stresom i teškim i neprijatnim situacijama. Može se definisati i kao prilagodljivost promjenama i kapacitet za uspješnu adaptaciju, uprkos izazovima i teškim okolnostima. Ponekad se odnosi na sposobnost da „ustanemo nakon padaˮ što je od posebne važnosti u situacijama poput kolektivnih kriza, bolesti, gubitka posla, razvoda, gubitka drage osobe. Istraživanja na temu rezilijentnosti pokazuju da ovo nije stabilna karakteristika, već da se može mijenjati tokom života. I zaista, ljudi mogu razvijati i njegovati rezilijentnost, mada to zahtijeva vrijeme i trud. Neki aspekti su sigurno razvijeni i stabilni, ali vjerovatno postoje i neki koji nijesu.
Ova sposobnost se uči, vježba i razvija. Zato je sada vrijeme za razvoj psihološkog imuniteta i vrijeme da ga podstaknemo iz više uglova. Postoji mogućnost da neki djelovi budu neprijatni, ali nemojte se obeshrabriti. I kad ste učili da vozite bicikl ili skijate sigurno ste pali, osjetili bol, dobili modricu, ali je rezultat novostečena vještina i nezavisnost.
„Sastojci“ važni za razvoj rezilijentnosti su misli, osjećanja, ponašanje, odnosi sa drugima, optimizam, samopoštovanje, kreativnost i fleksibilnost, zahvalnost.
Za svaki od „sastojaka“ u realnosti važno je da imamo odgovor na pitanje - Kako će ono što mislim, osjećam, radim...biti dobro za mene i za druge i za univerzum? Cilj je da budemo u kontaktu sa ovim „sastojcima“ i da ih harmonizujemo!
Misli - Svjesnost i pažnja usmjerena na sadašnji trenutak, na prisutnost, dobar kontakt sa realnošću u „ovdje i sada“. Pozitivna vizualizacija, afirmacije, mindfulness, meditacija su takođe podrška. Punoća svjesnosti je svojevrsno buđenje, povezivanje sa sobom, koje nam omogućava da cijenimo punoću svakog trenutka života, te se može interpretirati kao “umjetnost svjesnog življenja’’ (Jon Kabat – Zin). Vježbanjem svjesnosti i prisutnosti se poboljšava psihološka i emocionalna otpornost, kao i sveukupno zadovoljstvo životom. Osjećaj zadovoljstva potencira specifične hemijske reakcije i lučenje dopamina, serotonina i endorfina i naj taj način kreiranje rezilijentne rešetke. Sami biramo misli, pa tako izaberimo one koje su u funkciji naših ciljeva ili rešavanja problema u sadašnjosti.
Osjećanja - Svaki psihološki problem nezaobilazno je i emocionalni problem. Ljudi doživljavaju nešto kao problem tek onda kada ga opažaju kao važno. Važni životni aspekti su uvijek emocionalno obojeni, a u emocijama koje doživljavamo krije se i veliki dio odgovora kako to da riješimo. Nije uvijek lako prepoznati i na pravi način identifikovati sopstvene emocionalne reakcije. Naročito onda kada su emocije negativne ili izmiješane, ljudi nastoje da ih izbjegnu i time spriječe nelagodnost i patnju koju one proizvode. Ali ono što ne prepoznamo, ne možemo ni da kontrolišemo i promijenimo. Rezilijentnost kod emocionalno osviješćenijh ljudi je znatno snažnija nego kod onih koji su osviješćeni u manjoj mjeri. Ono što bi djecu trebalo učiti od početka jeste da su sve emocije dozvoljene i prihvatljive. Negativne emocije su upravo ono što preovladava u stresnim i traumatičnim iskustvima. Da bismo se sa njima na produktivan način nosili, prvi korak je da ih prepoznamo. Tek kada znamo sa čime raspolažemo, možemo odabrati pravi put razrešenja. Nakon što ih prihvatimo i prepoznamo, važno je da razumijemo zdravu funkciju emocija, jer i strah i tuga i ljutnja (osnovne emocije) imaju važno mjesto u našem intrapsihičkom prostoru. Jedne nas štite, druge upozoravaju da su neke naše granice narušene, a neke nam pomažu da izađemo na kraj s gubitkom. Za razvoj rezilijentnosti najvažnija emocija je radost, jer podstiče hemiju organizma i lučenje neophodnih hormona. Naš zadatak je da smislimo načine i odgovorimo na pitanje - Kako?
Ponašanje – Puno fizičke aktivnosti je imperativ kada je riječ o rezilijentnosti. Šetnja, fitnes, teretana, joga, sve dolazi u obzir, a izaberite ono što je u skladu sa vašim senzibilitetom. Veoma je važno naučiti da uskladimo sa sopstvenim osjećajem, jer na taj način harmonizujemo psihološku energiju i različite aspekte u strukturi ličnosti. Unutrašnja harmonija je štit. Zdrava ishrana, jednostavna, uravnotežena. Što više radnih i profesionalnih aktivnosti koje donose zadovoljstvo i dobrobit, za nas i za druge. Kontakt sa prirodom i aktiviranje čula, takođe, utiču na razvoj rezilijentnosti. Učenje i sticanje vještina su investicija u rezilijentnost i u samopouzdanje. Okrepljujući san i dovoljno sati sna , neizbježan je sastojak.
Odnosi sa drugima – Mi smo socijalna bića, a važan i neophodan sastojak u razvoju rezilijentnosti su odnosi sa drugim ljudima. U ranom djetinjstvu su odnosi sa roditeljskim figurama od velikog značaja za adekvatan razvoj rezilijentnosti. Odrastanje u toploj i podržavajućoj sredini kod djeteta stvara osjećaj sigurnosti. Time se djetetu šalje poruka da je vrijedno i voljeno kao i da je svijet sigurno mjesto u kojem je moguće ostvariti dobrobit. Uzrastu primjereno prepuštanje odgovornosti i uključivanje u porodične odluke kod djeteta razvijaju uvjerenje o sopstvenoj kompetenciji i mogućnosti da utiče na stvari koje mu se događaju. Sa druge strane, nestabilnost porodičnih odnosa rađa nesigurnost. Hladna porodična sredina, zlostavljanje ili zanemarivanje, dijete stavljaju u kontekst bespomoćnosti i rađaju sliku o sopstvenoj inferiornosti, kao i uvjerenje da se stvari ne mogu kontrolisati i da je svijet neprijateljsko mjesto. Važi i za odrasle, odnosno, podrazumijeva mogućnost da biramo ljude koji su podržavajući, razumijevajući i uz koje osjećamo sigurnost i podršku. Da razmjenjujemo pozitivnu pažnju, da investiramo u solidarnost i altruizam, od izuzetnog je značaja.
Optimizam - Rezilijentne osobe su sklone da vjeruju u dobar ishod. One naglašavaju pozitivne aspekte događaja i imaju tendenciju da sve što im se dešava, bilo da je dobro ili loše, posmatraju iz perspektive korisnog iskustva, a time i da nađu smisao u svakoj situaciji u kojoj se zadese. Optimizam opstaje na uvjerenju da je moguće uticati na događaje i biti kreator, a ne samo pasivni posmatrač. Optimistične osobe imaju snažnu orijentaciju ka ciljevima koji su realni i ostvarivi, iako mogu biti ambiciozni i zahtjevni. Oni imaju sposobnost da sagledaju širu perspektivu i da teškoće posmatraju kao šansu. Optimistične osobe se drže uvjerenja da uvijek postoji više mogućnosti za rješavanje nekog problema i ne osjećaju se pritisnute nametnutim neophodnostima. Sve više se u naučnim krugovima govori o Nocebo efektu. Većini je poznat Placebo fenomen koji "radi" tako što svijest pomoću sugestije utiče na poboljšanje zdravlja. Nocebo efekat ga po istom principu pogoršava, a doktor mikrobiologije Brus Lipton u knjizi "Biologija vjerovanja" naglašava tu pretpostavku, odnosno da nam vjerovanje u boljitak fizičkog ili mentalnog zdravlja zaista donosi poboljšanje, i da nam nevjerovanje pogoršava.
Samopoštovanje - Odnosi se na opažanje i procjenu sopstvene vrijednosti. Slika koju osoba ima o sebi je povezana sa kapacitetom za rezilijenciju. Samopoštovanje osobu podstiče da se fokusira na sopstvene prednosti i kvalitete, a redukuje oštri kriticizam i umjesto njega koristi konstruktivnu kritiku koja vodi razvoju kapaciteta. Time osoba povećava svoj repertoar kompetencija i šansu da izađe na kraj sa najrazličitijim problemima. Samopoštovanje koje podstiče rezilijentnost se ne oslanja na grandioznu sliku o sebi koja nije utemeljena u realnosti, već na prihvatanje sebe kao kompleksne i cjelovite ličnosti od koje se očekuju kako uspjesi tako i greške. Samoprihvatanje nije isto što i neutemeljeno veličanje sopstvenih zasluga i ličnosti već sagledavanje objektivnih mogućnosti koje, kolike god bile, uvijek mogu da posluže nekom dobrom cilju. Uvjerenje da uvijek možemo da ostvarimo visok stepen kompetencije u ma kojoj oblasti dovodi do nerealističnih očekivanja od sebe samih i stvaranja grandiozne slike o sebi ili pak dubokog razočaranja, a time i onemogućava uspostavljanje zdravih osnova samopoštovanja.
Kreativnost i fleksibilnost sa kojom pristupamo rješavanju problema je ključna za vjerovatnoću zadovoljavajućeg ishoda. Ovaj korak pokazuje kreativne snage osobe koja pristupa rješavanju. Istina je da najčešće ne postoji jedan jedini najbolji pristup problemu. Jedini siguran način da se uvjerimo u ispravnost svoje odluke jeste da je primijenimo.
Pomenute komponente rezilijentnosti se razvijaju. To su sve važni psihološki djelovi nas samih, kao organi. Zato se o njima vrijedi pobrinuti i obratiti punom pažnjom. Ukoliko vam u nekom dijelu ne ide baš od ruke pišite mi u inbox ili na mail. Možete pisati i mojim kolegama, ima nas, i siguran sam da će vam gotovo svi odgovoriti najprije što mogu.
Zahvalnost – Naučnici, neurolozi i psiholozi ukazuju na važnost koju za našu psihu i sveukupan život ima zahvalnost. Praktikovanje zahvalnosti znači više zadovoljstva, više empatije i opraštanja, zaštita od stresa, dublji san, jačanje duhovnosti, više ispunjavajućih odnosa. Zahvalnost utiče na nivo našeg raspoloženja i motivaciju. Pitanje je koji nivo biramo? Brojni su autori koji su govorili o zahvalnosti, a za kraj Ciceron:
“Osim što je najvažnija, zahvalnost je i majka svih ostalih vještina”.
Autor je psihoterapeut
Bonus video:
