Srbija je ponovo označena kao zemlja u kojoj raste broj napada na medije, uključujući i prijetnje, a zapaljivu retoriku upotrebljavaju često baš zvaničnici.
Savjet Evrope jednom godišnje iznosi činjenice o stanju medijskih sloboda u nizu zemalja koje su njegove članice. Izvještaj se predstavlja uoči Svjetskog dana slobode medija, trećeg maja. Izvještaj je Savjet izradio zajedno sa 14 partnerskih nevladinih organizacija.
Vlada se ne slaže sa činjenicama
Ponovo će Ana Brnabić reći da se ne slaže - kao što se nije složila sa izvještajem Fridom Hausa o stanjima sloboda u Srbiji ili sa izvještajem Reportera bez granica. Premijerka ima pravo na svoje mišljenje. Problem je samo što ona sve zna bolje, kao i njen šef. Tu je osobinu razvila uz njega. Bolje je obaviještena od domaće i međunarodne struke. Valjda ona zna gdje živi, neće to da joj kažu neki tamo. Jer Srbija ima najslobodnije medije u Evropi. Basta.
Vučić će opet nabrajati niskotiražne, kritičke listove kao i jednu „američku televiziju“ koji ga, eto, neprestano napadaju, a on, onako ozbiljano zauzet spasavanjem penzionera, nikako da im odgovori. Predsjednik će „zaboraviti“ da spomene da su u zoni njegovog uticaja, da ne kažemo pod njegovom šapom, sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, od nešto suzdržanijeg javnog servisa do privatnih generatora beskonačnih stupidarija. Zaboraviće predsjednik da kaže da u njegovu medijsku pretorijansku gardu spadaju i tabloidni stranački bilteni koji se lažno predstavljaju kao novine, a zadatak im je da veličaju gazdu i pljuju svakoga ko drukčije misli.
Neće se predsjednik sjetiti ni svih onih lokalnih medija koji dobijaju budžetske pare čiju distribuciju kontroliše njegova stranka - jedina obaveza poslije primicanja kazanu je da ne izvještavaju o glupostima lokalnih naprednjačkih kabadahija, a da betoniranje zelenih trgova po Srbiji proglase civilizacijskim naprednjaštvom.
Šta je dozvoljeno?
Njemački Špigel može da konstatuje da nastupi predsjednika Vučića u vrijeme pandemijske krize predstavljaju „teško opisivu melodramu“, ali u većini srpskih medija je takva formulacija teško zamisliva. Već je iznervirana opaska „da se ne zavitlavamo“ upućena predsjedniku prošle jeseni, jer je izbjegavao da odgovori na pitanja o Krušiku, izazvala - prema navodima iz mejlova Vučićevih medijskih tjelohranitelja - misteriozni srčani udar, koji to, kako se ispostavilo, nije bio. Autor opaske, kolega Miodrag Sovilj, morao je da po standardnoj proceduri prođe kroz naprednjački medijski pljuvački špalir.
U izvještaju iza kojeg stoji Savjet Evrope sve je uredno pobrojano - od targetovanja i zastrašivanja Miodraga Sovilja, preko Krušika i problema sa kojima se suočio uzbunjivač Aleksandar Obradović do upada demonstranata na RTS. Ništa nije preskočeno.
Šta smo saznali nakon čitanja izvještaja? Ono što inače znamo. A šta ne stoji u izvještaju, zbog njegovog suzdržanog jezika? Stanje u provladinim medijima je - što se slobode tiče - žalosno. Zato im valjda materijalno ide sjajno. U njima sve, pa i vremenska prognoza, postaje potencijalni prostor za komentar - za hvalospjeve gazdi i agresivno ruganje njegovim nejakim i medijski slabo vidljivim protivnicima. Ti mediji ne servisiraju građane nego vlast.
I šta? Ništa. Proći će i ovaj Međunarodni dan slobode štampe, pregrmjeće ga Srbija kao što je i prethodnih dvadeset i kusur preturila preko glave, a da se vlastodršci nisu nešto počešali.
Problem je veći nego što se misli
Naravno, čak su i neki mediji sa kritičkom ili opozicionom orijentacijom - što u Srbiji vlast izjednačava ali što ne bi smjelo da bude isto - upali u zlu gravitaciju medijski sveprisutnog predsjednika. Ponavljaju grešku opozicije pa ne mogu da prevale preko usta da su završeni autoput ili čak poneka stvar u borbi protiv pandemije bili svrsishodni. Što ne znači da ne treba da se preispita ko je koliko pokrao, kada se za tako nešto steknu uslovi. A posebno ne znači da ne treba kritikovati bezobzirnu funkcionersku kampanju i medijsku privatizaciju funkcije predsjednika republike koji se ponaša kao da je državnu infrastrukturu platio iz svog džepa. Ili Vučićevo kršenje Ustava.
Problem medija koji za sebe tvrde da su nezavisni jeste, osim pandemijom uzrokovanog pada oglašavanja i besparice, da nisu u stanju da otklone slijepe mrlje u svojoj političkoj i geopolitičkoj analitici. Na primjer, postoje komentatori, ozbiljni kolumnisti, urednici koji nikako da primijete suštinsku sličnost, pa i povezanost Vučića i Đukanovića. Sudeći po jednom članku Švajcarske radio-televizije iz januara, o tome se više zna u Cirihu nego u Beogradu. Možda jer je crnogorski despot rado viđeni kupac beogradskog „nezavisnog“ oglasnog prostora? Ili, kako kažu Švajcarci, ima istog „šaptača“ kao Vučić?
Naše hulje
Kažu da je svojedobno američki predsjednik Ruzvelt rekao sljedeće o nikaragvanskom diktatoru: Somoza may be a son of a bitch, but he's our son of a bitch. Drugi pak tvrde da je tu mitsku izreku izmislio sam Somoza. Da ne prevodimo bukvalno, najzgodnije je da se kaže - „on jeste hulja, ali je naša hulja“. To ne bi smjela da bude misao vodilja ni jednoj ozbiljnoj redakciji ili uredniku. Jer onog trenutka kada imaš svoju hulju, postaješ hulja.
Tako je pitanje slobode uopšte, pa i slobode medija, nekima važno u Beogradu, ali ne i u Podgorici, Mitrovici ili bilo gdje. Problematično je što takvi deklarativni slobodarski duhovi ne žele da znaju da je selektivno zalaganje za slobodu - praktikovanje neslobode.
Politkovskaja, Asanž, Snouden, Aleksandar Obradović kao i svi maltretirani, ućutkivani, zastrašivani ljudi koji u svojim zemljama nisu pristali na zaštitu svojih „hulja“ pa su rekli popu pop, a bobu bob, dio su iste, gorde a tužne priče koja ima bezbroj rukavaca. U toj se priči nesrećni završeci hrane ravnodušnošću većine.
Ovaj datum je, naravno, povod da podsjetimo na to koliko je zdravlje medija suštinsko za ozdravljenje društva. Korumpirani, zanatski nedopečeni ali razgoropađeni mediji u kojima su novinari ideološki opsluživači, sa jedne strane, diletantski hejteri na internetu sa druge, brutalni tabloidi sa treće, a spin-doktori sa prljavim novcem u pozadini, sve su to simptomi duboke krize.
Valjda smo u dugim policijskim časovima osjetili koliko nam fali istinska sloboda. I da nikako ne bismo smjeli da pristanemo na „hulje“. Ni na naše ni na njihove.
Bonus video:
