Početkom ove školske godine mnoge škole su ušle u projekat Savjeta Evrope: Portfolio za demokratsku kulturu. Poziv je upućen preko zvanične web stranice Zavoda za školstvo. Uključene su mnoge škole, između ostalih i škola u kojoj i sama radim. Kao sertifikovani trener Savjeta Evrope za pomenute kompetencije, čiji je trening uzalud čamio u katalogu programa treninga pomenutog Zavoda dvije godine, uključila sam se u program, nadajući se da ću ono, što sam htjela prenijeti nastavnicima i široj zajednici, prenijeti učenicima. Uostalom, ja takav pristup u nastavi praktikujem nezavisno od samog projekta. I nisam pogriješila, moji učenici su pokazali da te kompetencije i te kako posjeduju pokušavajući da na jedan kulturan i demokratski način riješe problem koji je njima ovih dana veoma značajan.
Sve je ovo i te kako povezano sa pismom koje sam prije više mjeseci uputila premijeru Markoviću od koga sam tražila da preispita rad najviših prosvjetnih institucija.
Pokazalo se da problem leži u tome što su oni koji su te kompetencije promovisali na sav glas, a to su najviše institucije našeg obrazovnog sistema, demokratski nekompetentni.
E, zato sada imamo problem. I to ne mali i tiče se svih nas, a ne samo svih navedenih institucija, škola ili učenika. Jer, škole postoje zbog učenika, oni su budućnost ove zemlje, a njihov glas se ne uvažava niti se uzima u obzir njihovo dobrostanje, njihovo mentalno zdravlje, kao ni posljedice koje će, vjerovatno, trpjeti godinama. Ne radi se više o tome da li će biti maturskog ispita ili ga neće biti, već o tome kroz šta naša djeca prolaze i kakve će to dugoročne posljedice ostaviti na njih.
Neću govoriti o specifičnim problemima sa kojima se ova generacija suočila uvođenjem novih predmeta bez adekvatnih udžbenika i dovoljno informacija o maturskom ispitu. Govoriću o situaciji koja ih je sada zadesila. Da li je naš Ministar, osim sa predstavnicima Unije srednjoškolaca imao bilo kakav kontakt sa učenicima? Oni su mu pisali peticiju koju je, prema informacijama koje ja imam, potpisalo oko 3000 građana - potpuno je irelevatno da li su je potpisivali samo učenici i da li je ona formalno validna. Sama činjenica da je peticija pokrenuta trebalo je da obaveže na razgovor sa učenicima. A razgovor je izostao, osim sa predstavnicima Unije srednjoškolaca, Minisitar se nije sreo sa drugim učenicima. Nije bilo javne rasprave, makar online. To što se o tome raspravljalo u školama, nije dovoljno. On je morao da sasluša argumente učenika od njih samih. Pokušaji učenika da mu se makar pismom obrate je stopiran. Umjesto toga donijeta je brzopotezna odluka da se maturski ispit mora održati. Bravo! Samo je još Mađarska donijela takvu odluku takvom brzinom, oni su malo brži od od nas, kod njih maturski ispit počinje 10. maja. Dan prije donošenja ove odluke, ministar je u medijima izjavio da nije siguran da li će matura biti održana. Kako je došlo do ove odluke preko noći? Ko je uticao i zbog čega? Da li je sama činjenica da se piše peticija, nije važno kakva, dovela do toga? Ko smije da se bavi demokratskim pravom na peticiju?
Ako neko odbije 3000 potpisa on se oglušuje o struku, formira rigidnu klimu, emituje nesigurnost, potkopava inkluzivnost i ne radi svoj posao - ne štiti svoj narod (protektivni faktor), prema tome radi direktno protiv svoje države.
Donoseći ovu odluku, Ministarstvo, a ne sam ministar - nemam nikakve dvojbe da su drugi učestvovali u donošenju te odluke, ministri dolaze i prolaze, oni koji ostaju su problematični, oni, demokratski nekompetentni, a uvijek su tu kad treba zabibiberiti, je učenike pretvorilo u apstrakciju, sredstvo za ostvarenje opskurnih ciljeva.
Protiv maturskog ispita, to znam iz neposredne komunikacije sa učenicima, izjasnili su se neki od najboljih učenika škole u kojoj radim. Oni nemaju problema sa ocjenama i lagano će položiti te ispite, kad već moraju da ih polažu. Od njih sam saznala da su oni, prije svega, psihički nespremni za ovaj ispit.
Da li je Ministarstvo prosvjete, kao ozbiljna institucija, sprovelo istraživanje o mentalnom stanju učenika, prije donošenja odluke o polaganju maturskog ispita?
Imajmo na umu da se radi o adolescentima koji su dva mjeseca zatvoreni sa svojim ukućanima, što u tom periodu odrastanja nije baš prijatno, ma koliko odnosi u porodici mogli biti harmonični. Izostala su, za njih, nepohodna druženja sa vršnjacima bez držanja “socijalne” distance - znamo da je bilo hapšenja srednjoškolaca zbog toga, ili zbog kašnjenja doma poslije 19 časova. U isto vrijeme, bombardovani su informacijama koje su bile prilično zastrašujuće, a često i pogrešne. O problemima oko prilagođavanja novoj vrsti nastave ne bih sada govorila.
Sve što sam iznijela saznala sam uglavnom od svojih učenika. A naša škola je jedna od najopremljenijih u zemlji. Svim učenicima, kojima je to bilo potrebno, obezbijeđen je tablet i pristup internetu. Škola odavno ima svoju online platformu, a uvedena je microsoft teams platforma. Učenici su imali pristup i svim potrebnim podacima sa interneta i elektronskim knjigama.
Ako se, i pored svega, mnogi moji učenici ovako loše osjećaju, kakvo je tek stanje u drugim školama u kojima nije bilo svih potrebnih sredstava za izvođenje online nastave. Imam informacije da neki učenici nisu imali ni mobilne telefone, a kamoli tablete i kompjutere. Kako su oni pratili nastavu? Kako će se oni spremiti za maturski ispit? I najvažnije, kako se oni uopšte osjećaju, da li su u stanju da taj ispit polažu?
Uostalom, poslije dva mjeseca online nastave, oni se vraćaju na staro i polažu ispite na tradicionalan način što je inkompatibilno sa novim oblikom nastave na koju su se tek navikli.
Kako će se održavati ispit? Pošto će škole biti prazne, “socijalna” distanca će biti obezbijeđena, nosiće se maske, ali se mnogi žale da ih teško podnose. Kako će se koncentrisati na sam ispit? Ministarstvo zatvara škole jer su to “inkubacije infekcije”, a opet, savršene su za održavanje maturskog ispita. Pa biće dovoljno da se pojavi samo jedan nosilac virusa. Kako to da shvatimo?
Argument da je maturski ispit neophodan zbog upisa na fakultete u inostranstvu nije osnovan. Moji učenici su slali upite u okolne zemlje, i dalje u inostranstvo, i dobili odgovore da će se kriterijumi za njihov upis na fakultete uskladiti sa načinom na koji su ovdje završili srednju školu, bez obzira na to da li su imali maturski ispit ili ne.
U Turskoj, Belgiji i još nekim zemljama maturskog ispita ionako nema, pa to ne može biti razlog. U Grčkoj je maturski ispit pomjeren za 15. jun, kada je opasnost od zaraze, zbog visokih temperatura minimalna. Velika Britanija i Francuska su za ovu školsku godinu ukinule maturske ispite. Znamo da je jedan od najsloženijih i najefikasnijih maturskih ispita upravo francuski i da su Francuzi veoma ponosni na njega, ali su oni odlučni u tome da se učenicima zaključe ocjene na temelju prethodnih ocjena i to je to.
Predstavnici Ministarstva prosvjete se pozivaju i na to da nije jednostavno odjednom mijenjati zakone u prosvjeti i da je potrebno proći čitavu proceduru da bi se dio zakona koji se odnosi na polaganje mature promijenio.
Ovih dana svjedoci smo izmjena pravila, zakona, samovoljnih tumačenja istih, kršenja osnovnih ljudskih prava objavljivanjem podataka o imenima ljudi zaraženih virusom Covid 19 i onih koji su u karantinu. Zašto se onda u ovom slučaju slijepo držimo zakona kao da je školska godina sasvim neometano tekla? Da nije problem u tome što su učenici pokazali da su kompetentni za demokratiju, pa ih treba naučiti poslušnosti?
Na kraju, da li sam ja protiv polaganja maturskog ispita? I da i ne. Matura je kruna školovanja, to se pamti. Ipak, ako poslušamo Abrahama Maslova, da bi neko učio treba da dosegne drugi stepen njegove ljestivce, prihvaćenost i bezbjednost, a to u izolaciji i pandemiji naprosto nije bilo moguće obezbijediti u potpunosti. Odluka o polaganju maturskog ispita je donijeta napamet, bez potrebnih istraživanja. Opet se pitam: zašto tako iznenada i u žurbi? Šta se iz brda valja? Da li je maturski ispit instrument promocije efikasnosti sistema pred izbore? I da li su naša djeca na taj način instrumentalizovana?
Ministarstvo je obavezno da obezbijedi protektivne društvene i kulturne faktore kako bi djeca imala potrebnu emocionalnu sigurnost i time postigla zadovoljavajući uspjeh na ispitima. Javnim pozivom da se snize kriterijumi pri ocjenjivanju i da se ne uključuje 4. tromjesečje u zaključnu ocjenu, ne samo da je obesmišljen projekat Uči doma, već i sam maturski ispit. Pa čemu onda cijela ova gnjavaža?
Autorka je profesor filozofije i građanskog obrazovanja
Bonus video:
