Nekom koincidencijom, u dva dana su se mogla uočiti dva momenta međunarodno političkog karaktera koji, smatram, zaslužuju osvrt.
Jedan je, bez sumnje, od šireg značaja i predstavlja izvjesno približavanje SAD i Rusije, koje je rezultiralo zajedničkom deklaracijom predsjednika dviju velikih zemalja. Drugi je izvjesno minornog karaktera ali indikativan, povezan sa našom temom i ovdašnjim (ne)prilikama. Riječ je o djelovanju crnogorskih lobista koji objavljuju svoje stavove u medijima pod kontrolom službi aktuelne crnogorske vlasti. Pa počnimo upravo temom lobista, od nepoznanice koliko i kako ih plaća vlast u Podgorici, pa sve do njihovih stavova koji su, pretpostavljamo, usaglašenim sa poslodavcima. Da li građani mogu dobiti informaciju o usmjeravanju svojih sredstava crnogorskim lobistima u inostranstvu Na više javnih pitanja - da li i koliko novca državna vlast usmjerava dvojici stranih građana, Danijelu Serveru i Janošu Bugajskom, za njihove dugogodišnje propagandne nastupe u crnogorskim medijima - do sada nije dobijen odgovor. Nažalost, to nije iznenađenje imajući u vidu zapušteno stanje javne odgovornosti u zemlji. Uostalom, posljednji primjer tretiranja javnosti i crnogorskih građana jeste “objašnjenje” partijskog predsjednika države, dva mjeseca poslije putovanja državnim avionom u Pariz (na novogodišnjem putovanju za Majami), da se radilo o državnim poslovima koje ne može da saopšti iz viših razloga! Ako nema odgovora o finansiranju osoba angažovanih za propagandno-lobističke poslove, primjetno je da kontrolisani mediji u Crnoj Gori intoniraju političke stavove pomenutih lobista kao visoko profesionalne i apriorno autoritativne. Po prostoru koji zauzimaju primjetan je pokušaj uspostavljanja šire mentalane predstave da se radi o zvaničnim stavovima Vašingtona. Što se, kao ćemo kasnije vidjeti, teško može zaključiti. Naravno, treba demokratski ostaviti i mogućnost da Server i Bugajski ne primaju novac iz crnogorskih fondova za nastupe u ovdašnjim medijima već da to čine iz ideala privrženosti istini. Mada ni o tome nema zvanične informacije. Kolika je intenzivnost navedenog djelovanja potvrđuje i dosta bizaran podatak da se Danijel Server i u ovom teškom vremenu korona virusa nedavno oglasio u pomenutim medijima. Najprije na Javnom servisu, koji se i prema međunarodnim izvještajima smatra paramedijskim punktom u službi vladajuće stranke. Uz veličanje Đukanovića, napadi na Rusiju i Trampa Uočljivo je da je struktura izrečenih stavova dvojice lobista gotovo ista. Među više elemenata, konstantno su prisutna tri. Prvo, nezaobilazna je pohvala crnogorskoj vlasti. Drugi obavezni element jeste kritički odnos prema Rusiji koja je permanentno i urgentno opasnost za svijet, posebno za Crnu Goru. I treći, prilično kuriozan element u opusu dvojice američkih državljana koji se obraćaju crnogorskoj javnosti - jesu napadi na aktuelnog američkog predsjednika. Zadržimo se malo na prvom i trećem elementu. U obraćanju prije nekoliko dana, Danijel Server je veličanjem Mila Đukanovića možda prevazišao poznata divljenja partijskim vođama u komunističkom dobu. U pomenutom nastupu američki lobista je posebno istakao privrženost Đukanovića - citiramo: “vrijednostima liberalne demokratije”! Podsjećamo da ove pohvale vlastima u Podgorici, posebno predsjedniku, idu paralelno sa cikličnim, ipak redovnim aferama korupcionaškog karaktera crnogorskih vlasti na koje se kritički ukazuje sa zvaničnih evropskih adresa i u evropskim medijima. Ovdje ostaje i nepoznanica - da li Server i Bugajski šalju ujedno poruke i evropskim adresama da će američka verzija događanja, pa i u njihovom izvođenju, biti ipak odlučujuća za političke procese u ovom dijelu Evrope? Povodom redovnih kritika dvojice američkih autora na račun američkog predsjednika, treba poći od činjenice da je demokratsko pravo na slobodu izražavanja u SAD osvojeno davno, još zaslugama američkih velikana, očeva američke države i demokratije Džefersona, Hamiltona, Adamsa… Ono što je neobično, pa i u uporednim međunarodnim iskustvima, jeste da su oštri kritičari predsjednika američke države u kontrolisanim crnogorskim medijima zapravo lobisti crnogorske vlasti koja zvanično proklamuje primarnost savezništva upravo sa američkom državom! Nešto ovdje nije u redu sa logikom i pravilima. Ako traženje pravila ovdje nije Sizifov posao. Pretpostavljamo da nije lako ni američkoj ambasadi u Podgorici da se snađe u ovom političkom zapletu, u tom dakle udruženom poduhvatu sistematskog blaćenja predsjednika SAD u medijima pod kontrolom crnogorskih vlasti. Postoji i jedna groteskna dimenzija u nastalom procesu. To je pretenzija da se - stigmatizovnje Moskve koje u određenim političkim krugovima Amerike dobija one makartijevske histerične, tada antikomunističke, oblike poslije Drugog svijetskog rata - nastavi ovdje, usmjeravajući današnju Crnu Goru direktno u neki reciklirani oblik 1948. godine! Istina, ova nadrealna priča se potencijalno može kompletirati i u suprotnom pravcu. Ako bismo sasvim prešli na teren realnosti, onda se povodom teme nameću dva moguća zaključka. Naime, racionalna spoljna politka Crne Gore bi trebalo da, umjesto cikličnih krajnosti - proruske politike oličene u korupcionaškim dilovima vrha crnogorske vlasti sa ruskim tajkunima, a zatim politike banana države, između ostaloga i kao baze za antiruske političke napade - ozbiljno definiše svoje nacionalne interese. Uz svijest o svom makar elementarnom dostojanstvu, kao uslovu za stabilniji međunarodni ugled. Jasno je da se zapadno-evropska politika može voditi bez antiruske propagande i histerije. Mnogo je takvih primjera. Njemačka kontinuirano nastavlja velike ekonomske poslove sa Rusijom. Turska, članica NATO-a, nedavno je intenzivno sarađivala sa Rusijom i u domenu vojnog naoružanja. Ovdje se postavlja i pitanje - da li crnogorski vrh smatra da je pouzdaniji most sa Zapadom i SAD veza sa lobistima koji se oglašavaju u crnogorskim medijima ili izgrađivanje zapadnih vrijednosti, u prvom redu pravne države i društva javne odgovornosti. I da li crnogorsko rukovodstvo treba da ulazi u unutrašnja pitanja SAD gdje se, kao što je poznato, vode unutrašnje političke bitke i oko Rusije, Trampa i mnogih strateških pitanja. Ili vrh vlasti u Podgorici, slično svojim lobistima, priželjkuje pobjedu onih snaga u SAD koji su zbog strateških interesa spremni da sasvim zažmure nad autokratskim i korupcionaškim elementima ovdašnjeg režima i stanja u zemlji. Big Powers nastavljaju svoje utakmice Prije nedelju dana, upravo kada se pojavio Danijel Server u crnogorskim medijima sa hvalospjevom crnogorskoj vlasti i napadima na Trampa i Rusiju - SAD i Rusija su objavile zajedničku deklaraciju nagovještavajući približavanje dviju zemalja. Sve je to, a vrlo razumljivo, imalo velike odjeke na međunarodnom planu. Povod za zajedničku deklaraciju je bio datum, 25. april 1945, kada su se dvije vojske, sovjetska i američka, srele, jedna sa istoka druga sa zapada, na rijeci Albi, usmjerviši se zatim obje ka Berlinu. To je označilo i brzi kraj nacističke Njemačke. Ključna rečenica saopštenja Putina i Trampa od 25. aprila 2020. glasi: “Duh Albe je primjer kako naše dvije zemlje mogu staviti po strani razlike i izgraditi povjerenje i saradnju za zajedničku stvar”. (Joint Statement by President Donald J. Trump and President Vladimir Putin of Russia Commemorating the 75th Anniversary of the Meeting on the Elbe.) Značaj događaja je pokrenuo mnoge komentare. Wall Street Journal je detaljno analizirao, po ocjeni komentatora, dragocijeno značenje poruke “stavljanja po strani razlika” iz Deklaracije koju su potpisali Tramp i Putin. Nije bilo riječi o navedenoj rusko-američkoj deklaraciji u zvaničnim crnogorskim informacijama. I ovdje se stiže do prilično intrigantne tačke, zato i pitanja: da li se zatvorenih očiju prepustiti strujama lobista, vojno obavještajnih punktova u svijetu velikog previranja ili realno sagledavati činjenice o složenim procesima na međunarodnom planu? Da li dati prednost interesima vrha vlasti na bazi njihovih parcijalnih kalkulacija ili objektivnim, dugoročnim interesima zemlje i njenih građana? Ali, opet pitanje, s početka ovog teksta. Koliko crnogorska vlast uplaćuje sredstava crnogorskih građana svojim lobistima? Za iznošenje kojih stavova? Da li oni objavljuju svoje stavove i pohvale na račun crnogorske vlasti u svjetskim medijima ili samo u onim u Crnoj Gori pod kontrolom iste vlasti? Pitanje bi moglo biti aktuelno i svjetlu proklamovane racionalizacije državnih finansija povodom ekonomskog stanja zemlje u vrijeme pandemije. Autor je predsjednik DEMOS-a i član Odbora za međunarodne odnose u Skupštini Crne Gore (Sjutra - Povodom Deklaracije na Albi, istorijski pregled saradnje SAD i Rusije)
Bonus video:
