Moj prijatelj Ivan tvrdi da je nekontrolisani raspad DPS-a jedna od najvećih opasnosti za Crnu Goru. Jedno u nizu logičnih pitanja je gdje bi, u koju stranku/e, pošla ta heterogena skupina.
Kod Andrije Mandića, u velikom broju, odgovaram spremno.
Kao najjača ili jedna od najjačih opozicionih stranaka, Nova srpska demokratija ima svoj magnetizam za značajan broj birača DPS-a kojima je i kulturološki, sociološki i kako god hoćete ona bliža nego bilo koja druga partija iz opozicionog spektra. Samo su nekima od njih pobrkani vrijednosni kriterijumi, a nekima su interes i nešto veća količina sive mase potisnuli emocije.
Aleksandar Andrija Pejović (AAP) pripada ovoj drugoj kategoriji.
Sjutra bi taj mogao biti ministar za evroazijske integracije u vladi imenjaka Mandića, glavni pregovarač Crne Gore za Evroazijsku ekonomsku uniju (EAU) u svojstvu ambasadora u Moskvi. Pod uslovom da mjesečno prima 4.690 evra.
Kako drugačije objasniti njegove navode da EU možda nije „efikasna“ kao Turska, nije „toliko sposobna da zaista rješava brzo pitanja“ kao Rusija, nije spremna da uloži milijarde kao Kina?
Šta to AAP podrazumijeva pod „efikasnošću Turske“? Nije valjda da naš glavni pregovarač sa EU žali što Katnić nije ekspresno u apsanu poslao sve za koje postoji sumnja da su umiješani u navodni državni udar, kao Erdoganovi tužioci. I što funkcioneri DF-a imaju pravo na rijaliti suđenje tokom kojeg je svjedok saradnik iznosio dnevnopolitičke analize u sudnici sutkinje Mugoše.
Šta to AAP podrazumijeva pod navodima da Rusija „brzo rješava pitanja“? Možda na pitanja demokratizacije, ljudskih prava, slobode izražavanja, strukturalnih problema u ekonomiji...
Ako bismo se bavili psihoanalizom lika AAP i njegovom do sada skrivenom ljubavi prema istoku, onda bi se sve dalo objasniti prosto - Milan Roćen je njegov politički otac. Kažu da ga Marković drži u Vladi zbog balansa i mira u kući.
Kažu i da je jednom prilikom jedan bivši ministar dugo psovao sebi u brk (nije Roćen) nakon što se ponudio da svojim saradnicima i pregovaraču AAP plati ručak u Briselu. Izabrao je AAP, kažu - kengurovo meso.
AAP tvrdi da na priključivanje EU gleda kao na priključivanje zajednici vrijednosti i jakih institucija.
Provjerimo njegovu iskrenost. Neke od tih vrijednosti su solidarnost, smanjenje nejednakosti, socijalna kohezija. Pa neka naš Andrija pita danskog ili švedskog ministra šta samo misle o ideji da njegova zarada bude oko devet puta veća od one koju ima građanin o čijem ekonomskom standardu treba da brine. Mogao bi Andrija odgovoriti i na pitanje da li će podnijeti ostavku, ako institucije, kojim slučajem, utvrde da je prekršio Zakon o konfliktu interesa ili ako odluku o pregovaračkim strukturama proglase neustavnom.
Nećemo se dalje baviti likom AAP, već djelima i onim za što ga plaćamo.
Prvo, naš Andrija nije nestranačka ličnosti ili bar pristojno distanciran od vladajuće elite, kao što je to bio slučaj sa glavnim pregovaračima u sada „novim“ članicama EU. Naš Andrija je iskoristio poziciju pregovarača da bi napredovao do predsjednika Komisije DPS za međunarodne odnose i člana GO vladajuće partije. Time krši i Zakon o vanjskim poslovima, jer diplomate ne smiju biti članovi stranačkih organa. Kako nam ono vele iz Brisela - treba napraviti jasnu granicu između partije i države.
AAP tvrdi da je odluka Vlade, koju je on predložio, po kojoj je ministar evropskih integracija istovremeno glavni pregovarač u svojstvu ambasadora u Briselu zakonita i da tu nema konflikta interesa.
Slučaj AAP je sada pred Agencijom za sprječavanje korupcije. Penzionisani pripadnik organa gonjenja, prijatelj premijera Markovića i direktor ASK, Sreten Radonjić, ima dvije mogućnosti. Prva je da utvrdi da je AAP u konfliktu interesa, što bi mu bilo isplativo. ASK bi izdigao nos iznad sopstvenih fekalija zbog progona članova Savjeta RTCG i uknjižio plusić između mnogo minuseva kod Brisela.
Negativna strana ovakve odluke je što se otvara pitanje razrješenja AAP.
Jednostavno, čovjek koji krši zakon i ne poznaje Ustav nije kompetentan ni za ministra, ni za glavnog pregovarača sa EU u svojstvu ambasadora.
Druga mogućnost je da Sreten kaže da AAP nije u konfliktu interesa, što će zasmrdjeti do Brisela.
Posljedično, svaki ministar bi ubuduće sebi mogao da prišije titulu ambasadora. Da umjesto jedne primaju dvije plate, umjesto po dvije da dobijaju po pet hiljada eura.
Tako bi Zoran Pažin mogao da bude ministar pravde u svojstvu ambasadora u Strazburu, ministar odbrane Predrag Bošković u svojstvu ambasadora u Vašingtonu ili Briselu, ministarka nauke Sanja Damjanović u Ženevi... Svi u resoru Srđe Darmanovića.
Za AAP ni to nije kraj balade. Šefica CGO Daliborka Uljarević, koja je otkrila sumnjive rabote i enormne plate AAP, vjerovatno će podnijeti Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti odluke po kojoj je Andrija i ministar i ambasador. To je sad pitanje - vrijedi li klati vola zbog kila mesa. Da li zbog AAP vrijedi testirati/pogaziti sve institucije?
S obzirom na vrijednosne kriterijume koje je iznio o efikasnosti Turske i ruskoj spremnosti da brzo rješava probleme, jedna od mogućnosti na koju AAP može računati je da napravi vudu lutkicu Uljarević.
Šalu na stranu. Ozbiljan problem je to što će se slučaj AAP vjerovatno naći u aprilskom Izvještaju EK o napretku Crne Gore kao jedan od testova nezavisnosti crnogorskih institucija. Tako ćemo postati jedinstven slučaj u istoriji pridruživanja EU - glavnog pregovarača će nam posmatrati kao studiju slučaja.
A moglo se bez toga, bez titule ambasadora i 4.690 evrića... Tako se obično stvari završe kad zadnjica zine preko mjere.
Bonus video:
