Brucošijada

Marta je bila zdepasta, rumena i buljooka. Izgled Brojgelove seljanke je varao. Iza niskog čela vrebala je opasna pamet. Bila je sekretar fakultetske partije, glumica u amaterskom pozorištu, a govorkalo se i da radi za Službu. Dolazila je na sastanke pjesničkog kluba, nikada ne pročitavši ni jedan svoj tekst.

Samo je ozbiljno slušala.

U mome srcu mazurka

Jednom me je iz kafane odvela u svoju studentsku sobu na Bjelavama. Obećala je vino. Možda se nadala da ću tražiti i nešto više. Sjeli smo na uski otoman, još zadihani od uspona, jer je u ovom gradu, na koju god stranu da pođeš, neka strmina. Natočila mi je mlako, kiselo vino. Vidio sam na stočiću album sa fotografijama. Zgrabio sam ga bez pitanja. U albumu je Marta poređala slike iz Gdanjska. Tri krsta u brodogradilištu, simbol Solidarnosti. Bradati govornik i more radničkih šljemova. Marta u luci, a iza ogromni brodovi.

Živnuo sam.

- Bila si u Poljskoj?

- Ka što vidiš.

- Šta si radila tamo?

- Moja tetka se tamo udala.

- Hoćemo li pobijediti?

- Ko su to 'mi'?

- Pa radnici!

Pogledala me je ispitivački. Spakovala je album u neku fioku.

- Mnogo si mi ti politički nestašan.

- Ja sam za slobodnu republiku Kronštat.

Nasmijala se kiselo.

- Sada mi dolazi momak.

Izmislila ga je, pomislio sam. Odjednom joj se žurilo. I ja sam poželio da odem. Razumjeli smo se. I otišao sam istim putem, niz ulice koje su se kao skijaška skakaonica pružile dolje u grad.

Partijski zadatak

Bertu sam opet sreo te jeseni na Titovoj. Izgledalo je kao da se iskreno obradovala.

- Hej, baš sam mislila na tebe. Ovi iz Brucošijade na Pravnom žele da malo osvježe program. Našli su rok bend. Fali im neki pjesnik. Ali malo žešći, da ne bude tunjav. Pomislila sam na tebe.

Sjetih se da je pravni fakultet tradicionalno pravio masovnu proslavu uvođenja brucoša u svijet odraslih.

- Kada?

- U petak u osam naveče. Jedna pjesma, onda svira bend.

- Dolazim.

***

U petak popodne sam sjedio sa Amidžom i Generalom u Pozorišnoj kafani. Oni su razvijali teoriju o tome da i ružan muškarac ima jedinstvenu šansu da se domogne izuzetno lijepih žena kad su one zbunjene. A brucoškinje su najzbunjenije predstavnice ženskog roda. Meni je njihova teorija bila smiješna. Pred nama su se gomilale 'klipače', limena pepeljara na mramornom stolu je prekipjela. Bilo je lijepo sjedjeti tu, slušati nadmudrivanje dvojice kafanskih veterana i pustiti da sumrak kroz ogromne prozore ka Miljacki i pompeznom pročelju Pravnog fakulteta lagano legne na dušu. Oko pola osam sam rekao da moram nešto da obavim. Njih dvojica neka pođu odmah na Pravni da procijene stepen zbunjenosti ženske populacije.

Izašao sam prema Obali, zauzeo jednu klupu, izvadio papir i olovku iz torbice i počeo da bilježim.

Pjesnička poza

Veliki hol fakultetske zgrade bio je krcat. S mukom sam se probio prema stepenicama na kojima su bili posađeni mikrofoni. Marta se već uznervozila. Vodila je program.

- Gdje si do sada? Šta ćeš čitati?

- Pjesma se zove Pobunjeni čovjek.

- Hm, daj da vidim.

Pružio sam joj parče hartije, sa ispisanim pa precrtavanim i dopisivanim riječima. Marta se zabrinula.

- Ja ovo ne mogu pročitati.

- Važno je da ja mogu.

Utom je došao dekan, da održi pozdravni govor. Marta mu se, zaboravivši da postojim, odmah posvetila. Prišla je mikrofonu. Začula se nepodnošljiva mikrofonija. Bolna grimasa na Martinom licu izazvala je smijeh u gomili studenata.

Dekan je govorio o mladosti, koja je tada u slavnoj revoluciji ginula za ideale, i ovoj mladosti koja više ne mora da gine, samo da uči. Bio je dosadan na zastrašujući način. Spavalo mi se, ponestajalo je vazduha.

Pobunjeni čovjek

- A sada, iznenađenje večeri. Mladost nije samo ginula za ideale, mladost nije samo marljiva dok studira. Mladost voli, mladost piše pjesme. Jedan od mladića koji to zaista dobro rade jeste i Drago.

Poslije Martinog uvoda prišao sam mikrofonu. Amidža mi je dobacio: "Nemoj nešto usrat'. Ovdje ima murije".

Sačekao sam da se žamor smiri. Izgovorio sam naslov pjesme:

“Drugarice i drugovi, molim minut ćutanja”.

Ljudi koji su na rubovima hola i pred binom imali počasna mjesta za sjedjenje počeli su ustajati. Potom prestade i škripa stolica. Pretrnuo sam. Sva pripitost nestade. Nisam očekivao ovo - hiljadu ljudi u stavu mirno. Poslije desetak sekundi počeo sam da govorim: Pobunjeni čovjek se preselio u sazvježđe jarca. Odozgo nam šalje nevidljive strijele. One probadaju našu učmalu savjest. To više ne boli jer pobune nema.

Napravio sam patetičnu dramsku pauzu i završio:

- Drugarice i drugovi, molim minut ćutanja. Za vas.

Najprije udariše dlanom o dlan dvije ruke. Neko reče - šta je ovo?

Onda ljudi zaista počeše da aplaudiraju.

Ni sa tim nisam računao.

Marta priskoči i izgura me sa bine da bi najavila bend.

Promrsila mi je preko ramena da sam kreten.

Plodovi pobune

Prišao mi je momak sa bradicom i naočarama.

- Stari, čestitam. Nisam do sada vidio da je neko tako trznuo ljude.

Nasmijali smo se.

Iza njega su stajale dvije bruciškinje. Jedna u žutoj haljini, crnokosa, priđe i reče stidljivo da i sama piše. Jedva sam je čuo od benda koji je počeo da praši rok. Ljudi su đuskali. Pomislio sam na Amidžinu teoriju o zbunjenosti, ali moj zbunjeni primjerak pobježe u masu. Amidža i General, naslonjeni na zid poput Stanlija i Olija, samo su kibicovali sa čašama u rukama. Kad sam im prišao, Amidža podviknu sa lukavom iskrom u pogledu:

- Odavno me niko nije ovako namagarčio, magarče mali!

Potapšao sam ga po ramenu.

- Hajmo odavde, reče General, inače ćemo izgubiti sluh.

Uputili smo se ka Titovoj i skrenuli u haustor ka Lovcu.

Rakija je rakija

Zavjese od teškog štofa, stolovi zbijeni jedni uz druge. Prvi dio do ulaza sa šankom, a drugi izdignut za stepenik iza njega. Gulaš u limenoj činiji, najjeftiniji u gradu. Pred nama do pola ispijene boce Graševine i kisela voda sa veselim mjehurićima. U Lovcu je bilo lako da se čovjek osjeti kao kod kuće. Ali sva trojica smo bili dekintirani. Jedva da će dostati za to što smo naručili.

General je pričao anegdote o Tinu Ujeviću, ubacujući u njih dosjetke iz svog kafanskog staža, pa se nije više znalo gdje prestaje Tin, a gdje počinje General.

Konobar nepozvan stavi pred nas 'litar i litar'.

- Je l' to ti častiš?, upita Amidža.

Konobar samo nehajno odmahnu glavom prema stolu kod šanka. Tamo je sjedio punačak čovjek velikih podočnjaka. Podigao je svoju čašu nazdravljajući.

Amidža je mahnuo rukom pozivajući ga da sjedne s nama.

Tek tada sam vidio da mu je za stolom boca viskija.

Ustao je s mukom, ponijevši samo čašu. Konobar je hitro pokupio njegove cigarete i bocu i to stavio za naš sto.

- Filipović, zvani Filip Čvoruga.

Govorio je otežalog jezika. Rukovali smo se.

A služba je služba

Još dva puta nam je Čvoruga naručivao vino. Kafana se već praznila. Amidža je pričao o robiji u Zenici. Tamo su najsuroviji robijaši imali djevojke, mlađe nejake muškarce koje su redovno tucali. Znalo je doći do pokolja zbog ljubomore.

- Možeš li zamisliti, sve te zatvorske gazde su imale žene koje su ih čekale. A guzili su muškarce.

- Jesi li ti bio mlad i lijep?, upitao sam ga.

- Mamicu ti bezobraznu, ja sam imao zaštitu zemljaka. Krajišnici su držali bank. Ja sam drugima zabijao kline.

- Jesi l‘ onda peder?

- Balav si, ne kapiraš. Ti što ih guze u zatvoru samo formalno imaju čunu, ali su - žene!

Prvo se diže Amidža potom, oklijevajući, i General. Pošli su na neki dernek kod Nidže u atelje. Preko Čvorugine glave su se kreveljili, kolutali očima i pozivali me rukom. Doći ću ja, rekao sam nehajno. Ostao sam sa Čvorugom da dopijem vino.

Čim su njih dvojica zamakli iza šanka prema izlazu Čvoruga mi se obrati, začudo bez pijanog mumlanja:

- Pamti dobro njihove priče sinko, da ne bi završio na robiji.

- Zašto ja?

- Amidža je klepio pare. Neće im više prići ni blizu. Ti mnogo sereš politički.

A političke tamo siluju kako kome ćeif.

- Otkud ti to znaš?

Izvadio je novčanik i uvježbano razmotao neki plastifikovani dokument kao harmoniku. Uspio sam da pročitam "Služba". I to je bilo dovoljno.

- Major Filipović.

- Šta je tebi... Vama... Marta?

- Misliš li da bi se ti ovdje zajebavao poslije onih gluposti na Pravu da mi Marta nije rod? Malo si drčan. Ali si bezopasan.

Uživao je u mojoj zgranutosti. Nastavio je:

- Marta mi je rekla da se interesuješ za Poljsku, ona je prošle godine bila na kongresu komunističkih studenata. Javi se ako i ti hoćeš tamo.

Samo sam trepnuo.

- Nego, jesi li čuo za naslov „Udvaramo se zemlji koja nas neće“?

- Ja sam to napisao. Ali nisam objavio.

- Vi toliko galamite po kafanama da je teško nešto prečuti. Ali vam ne bi pomoglo ni da šapućete. Čuvaj se.

Potapšao me je po ramenu i odgegao ka ulazu.

Na plehanoj činiji se skoreo sos od gulaša čineći šaru.

U nekom od svjetova ovakve šare možda jesu čitljivi zapisi, ali ovdje, u Sarajevu, godine 1983. one su tek znak da više nema šta da se kaže.