Podgoričanin M. R. uhapšen je prošle nedjelje zbog tzv. govora mržnje. M. R. je, po svoj prilici, na društvenim mrežama prije pola godine objavljivao nekakve šovinističke bljuvotine, kojima je, po mišljenju službenika Uprave policije i Centra bezbjednosti Podgorica, “javno podsticao na mržnju prema grupi koja je određena na osnovu religije i nacionalne pripadnosti”.
U Crnoj Gori, kao i u većini evropskih zemalja, tzv. govor mržnje je krivično djelo: član 370 našeg Krivičnog zakonika u stavu 1 predviđa kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora svakome ko “javno podstiče na mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti”. Po stavu 2 istog člana, zatvorom se kažnjava svako ko “javno odobrava, negira postojanje ili (sic!) značajno umanjuje težinu” genocida i sličnih ratnih zločina “na način koji može […] izazvati mržnju” na rasnoj, vjerskoj, etničkoj, nacionalnoj i državnoj osnovi. Kako se, tačno, utvrđuje da nečija izjava “javno podstiče na mržnju”, da neko “značajno umanjuje težinu” genocida, ili da to čini “na način koji može izazvati mržnju”? Po ovim pitanjima, Krivični zakonik je neodređen i otvara prostor za beskrajno široko tumačenje govora koji bi mogao biti kažnjiv.
Evo o čemu se radi: posao pravosudnih organa, u velikoj mjeri, uključuje pravljenje procjena. Svaka sudska presuda se, u izvjesnom smislu, može smatrati nekom vrstom procjene. Procjene kojima se pravosuđe bavi temelje se na metodama koje mogu biti manje ili više egzaktne - na primjer, nalaz sudskog vještaka po pitanju nečije utaje poreza vođen je zakonima aritmetike, dok mišljenje psihijatra o nečijim duševnim bolovima nije. Kako god, u oba slučaja važi isti princip - pravosudnim organima daje se nadležnost da prave određene procjene zato što im se priznaje stručnost da te procjene donesu na adekvatan način. Procjena težine dokaza protiv okrivljenog u krivičnom postupku ingerencija je sudije upravo zato što se pretpostavlja da sudija tu odluku neće donijeti gatanjem u šolju.
Međutim, postoje procjene koje su po svojoj prirodi proizvoljne, ili, bolje rečeno, previše proizvoljne da bi se mogle dati u nadležnost policiji i pravosuđu.
Uzmimo za primjer pitanje da li nečija izjava “javno podstiče na mržnju”. U našem jeziku, “podstiče” se neko na nešto. Crnogorsko društvo je, kao i svako drugo, kulturno i ideološki heterogeno, pa je prirodno da njegove raznolike demografije drugačije reaguju na istu poruku. Javna sfera nije neki monolit, pa samim tim ni reakcija tzv. javnosti nije jednoobrazna. Riječi, koje u jednoj publici probude mrziteljski poriv, drugu ostave ravnodušnom. Čija se reakcija uzima u obzir? I kako odabrati metu - kako, u nepreglednom moru javnog odijuma, odabrati one mrziteljske podsticaje koji najozbiljnije zagađuju javnu sferu? Mržnja je, u svojim mnogobrojnim formama, sveprisutna u našoj zajednici, i njeni najtoksičniji izrazi nikad nisu oni najeksplicitniji. Stoga bi se moglo reći da je, na primjer, klasni prezir koji se uvija u tzv. “građansku” oblandu, u progresivno zastiđe nad primitivizmom krezubih i zadrtih, umnogome štetniji od vulgarnih grafita škrabanih na zidu neke zgrade. Kako je okvir u kome bi pravosudni organi mogli da progone mržnju i mrzitelje beskrajno širok, odabir izjava koje bi trebalo krivično procesuirati je, po pravilu, krajnje proizvoljan.
Isto tako, zamislite šta bi se sve moglo protumačiti kao “značajno umanjivanje težine” genocida. Šta to, uopšte, znači? Pitanje definicije pojma je pitanje suštine. Pošto ne postoji etička skala po kojoj, na primjer, genocidi u Ruandi i u Srebrenici imaju neku komparativnu težinu, radi se, valjda, o pijetetu s kojim se o stravičnim zločinima govori. Reductio ad absurdum: ako ispričate vic o holokaustu, to bi se u neku ruku moglo smatrati značajnim umanjivanjem težine tog zločina. Ako bi službenici Uprave policije tražili razlog da vam spakuju krivičnu prijavu, sve što bi im bilo potrebno jeste procjena da bi vaš politički nekorektan vic možda mogao “izazvati mržnju”. Ta vam se mogućnost, možda, čini grotesknom, ali sigurni budite: tužilac koji želi da tjera mak na konac naći će način da tu procjenu opravda tako da ona zazvuči osnovano. U tome leži suštinski problem svih procjena u vezi s tzv. govorom mržnje - te se procjene, po pravilu, donose proizvoljno, a jednom kada se donesu, nije ih problem obrazložiti tako da se njihova proizvoljnost prikrije.
Kad ovako posložite stvari, imate puno pravo da budete zabrinuti zbog široke lepeze mehanizama, diskrecionih prava i izgovora koji državnim organima stoje na raspolaganju ako žele da vam grubo naruše slobodu govora. Međutim, u crnogorskom okviru, ovakve bojazni se često otpisuju kao nekakva libertarijanska paranoja. Opasna je takva lakovjernost i lakoća s kojom, bez buke i često bez ikakve rezerve, prepuštamo “nadležnim organima da rade svoj posao”. Zaboravljamo da, u praksi, to znači da će neki službenik Uprave policije imati odriješene ruke da vas maltretira, progoni i hapsi ako mu se eto tako učini da neki vaš tvit sije sjeme razdora.
Pritom, nota bene: komesarski zaštitnici javnog reda i mira, kad jednom krenu da nas štite - ne odustaju. Ta falanga jedva čeka da nas cenzurom i pendrekom - kako jedino i zna - odbrani od svake subverzivne pojave. Pa, kad počne da utjeruje multietnički sklad, veliko je pitanje kako ćemo se, na kraju, zaštititi od tih naših zaštitnika. Pretjerujem? Možda. Ali isto vi pazite šta tvitujete.
Bonus video:
