Da bi jedna zemlja bila zanimljiva za investicije kredibilnim investitorima, bez obzira da li su to domaći ili inostrani kandidati, mora da ispuni više uslova. Vlada te zemlje mora da zna kako da upravlja sljedećim elementima:
1. političkim rizikom,
2. tržišnom atraktivnošću,
3. resursima,
4. infrastrukturom i
5. valutnim kursem (od uvođenja eura u CG, država se odrekla monetarne samostalnosti, pa se ovdje neću fokusirati na ovaj element).
Upravljanje ovim parametrima dugoročno stvara povoljnu klimu za investicije, koje treba da utiču na povećanje profita, ali i benefitima za životnu sredinu i socijalnu jednakost, sve u skladu sa 3P konceptom održivog razvoja (people, profit, planet). Upravljanje političkim rizikom ne znači njegovo trajno eliminisanje, jer će političke razlike uvijek postojati dok god postoje različiti interesi (dakle, zauvijek). Minimiziranje političkog rizika je suština, a ona treba da se bazira na vladavini prava, poštovanju ljudskih sloboda (posebno manjinskih, jer smo svi suštinski manjine usljed invididualnih različitosti) i nezavisnim institucijama (pod uslovom da u njima rade profesionalci, a ne poltroni ispranog mozga, što je praksa vladajuće "elite").
Tržište mora bito otvoreno, kako bi se stimulisale inovacije i preduzetništvo (koje je suštinski bazirano na vladavina sloboda, na čemu je utemeljen prethodni paragraf), ali i kontrolisano, kako bi se spriječili klijentelistički odnosi (npr.uvoznički lobiji, pri(h)vatizacije na CG način i dr.). Tržišnom atraktivnošću se upravlja strateškim marketingom, kreiranjem stimulativnih podsticaja u poreskoj politici, politici zapošljavanja, sređivanjem svih vidova osiguranja (postojeći penzioni i zdravsteni sistemi su odavno zreli za "penziju" jer se ne baziraju na dobrovoljnim već nametnutim parazitskim šemama, koji umjesto za štite stare i bolesne i njihove cjeloživotne investicije, služe za socijalne manipulacije u izbornim i predizbornim procesima).
Resurse nam je ostavila Majka Priroda, ali i prethodne generacije trudbenika. Ovdje je važno utemeljeno upravljanje na bazi prethodno navedenih principa održivog razvoja, ali i jasno predvidljivo upravljanje u smislu precizno definisanog lanca odgovornosti (koje ne funkcioniše u Crnoj Gori, a uglavnom ni u našem regionu), uz poštovanje interesa svih "stejkholdera", posebno društvene zajednice. Postojeći mehanizmi namještenih javnih rasprava uglavnom služe za podsmijeh kod provladinih investitora. Postojeće upravljanje kako prirodnim, tako i ljudskim resursima, vodi trajnoj devastaciji i jednih i drugih, što se manifestuje kako fizičkim ogoljavanjem životne sredine, tako i mentalnim (tzv. "brain drain").
Pod infrastrukturom treba posmatrati svo izgrađeno i neizgrađeno javno dobro, za čije ulaganje nema interesa kod privatnih investitora, ali su oni za javno dobro i te kako zainteresovani prilikom donošenja investicionih odluka, jer bez kvalitenih puteva, vodovoda, hidranata, kanalizacije, biciklističkih staza ili zabavnih sadržaja, ne može biti kvaliteta u životnoj sredini, a samim tim ni interesovanja potencijalnih stanovnika ili turista. Infrastrukturno upravlja traži dugoročnu strategiju, a koliko je DrPS mašinerija loše "podmazana" za ovaj vid upravljanja pokazalo se ljeta 2017, posebno u primorskim i centralnim djelovima.
Crna Gora ima puno potencijala, složićemo se svi, kako za sve vidove turizma (klasični 3 S - sun, sea, sand, tako i za avanturistički, zdravstveni, ekološki, kulturni, kongresni i sl.), energetiku, poljoprivrednu i prehrambenu industriju, informatiku, metalnu industriju (akcenat treba da je na finalizaciji proizvoda, a ne na pohari sirovina), razne uzluge (zdravstvo, kultura, edukacija, finansijske usluge), ali?!!! Veliko ALI! Da li možemo realizovati potencijale koji treba da vode smanjenju ekonomske nejednakosti ako se prethodno ne fokusiramo na gorenavedene elemente (politički rizik, tržišna atraktivnost, resursi, infrastruktura)?! Apsolutno ne! Da li možemo realizovati navedene potencijale sa načinom razmišljanja političara poteklih na talasima nacionalizma i državne pohare (DrPS, ali i mnogih koji jezikom "devedesetih" štite njihove interese formalno se predstavljaju i pod kapicama "opozicije")? Apsolutno ne! Samo odgovorni i stručni pojedinci vođeni opisanim strateškim postulatima održivog razvoja mogu preokrenuti točak društvenog i ekonomskog razvoja. Đe su? Kada se izaći iz svojih "zona komfora”?
Bonus video:
