Okrilatilo proljeće, vedar dan u srcu Panonije; davne 1965. Odšetasmo, Gojko i ja, Dunavskom, jednom od najljepših i najstarijih novosadskih ulica, koja se proteže od Zmaj Jovine do Dunava.
Razgovor o privlačnosti, odnosno vrijednosti poezije...
- Ljepše je i zahvalnije valjda govoriti o mogućnostima poezije - veli pjesnik Gojko Janjušević. - Tamo se onda skriva njena ljepota i sva vrijednost, o zatamnjenim i javnim, nenaslućenim još a koje siguran sam postoje i čekaju na svoje magičare, na riječi sputane u tajne spregove, iz naše svijesti, iza predjela kojima se prostiru negeografisani pejzaži i teku rijeke u koritima od čistog sna i sušte jave, gdje nedefinisano voće zri na stablima od magije i slutnje, voće tamno i zrelo, što zapretano u nikad dovoljno ispitanom umu čeka bistru i spasonosnu ljudsku misao da se objelodani, pa da svoj dragocjeni oblik i opredmećeni svijet oprostori u onom Vremenu kojem je najneophodnije; čeka na plodovlje bubrelo u posljednjem trenutku, pred krajnje pomračenje, da ozvjezda i svojim prisustvom osvjetlosti Tamu što nas oduvijek zapljuskuje zgusnutim i kamenjenim naletima raščovječenja. Pjesma je, kad počne da se razlistava iz zatamnjenih ponora podsvijesti u realnost fizički determinisanog svijeta, alhemija Svjetlosti i Ništavila, nemoguće sjedinjavanje Nade s konačnim i od vajkada nepomičnim Beznadjem, ispod čije je sjenke okrilatila Čovjekova misao, rascvjetavalo se uvjerenje u vedrije i beskonačnije prostore budućnosti, ali ispod čije se strme i zastrašujuće stijene još uvijek nije u izvjesnost vinula njegova Sudbina. Jedino pjesma - kaže Gojko - koliko god i mada uvijek nemoćna, može da natkrili ta pomračenja, te neprestane i stravično ritmičke opasnosti apokalipse, i da obeznadjena ljudska konačišta obogati novim, svježijim, u znaku Nade, unutar-ljudskim dimenzijama. Dakle, ona je, pjesma, ipak svemoćna...
Zrnilo se žito zrelo...
Gojko Janjušević (1936-2000) rođen je u Ozrinićima kod Nikšića. Završio je Filozofski fakultet u Novom Sadu. Bio je urednik izdavačke kuće „Progres“, zatim „Polja“, lista za kulturu i umjetnost i glavni urednik Kulturnog centra u Novom Sadu...
U pjesmi „Ozrinići“, pjesnikovom rodnom selu, kaže:
Zrnilo se žito zrelo u zrnevlju tamnog sjaja svu noć mojim šupljim tjelom pljuska privid zavičaja...
(Kazuje mi 1993. u Njujorku još jedan velikan iz Ozrinića, reditelj Živko Nikolić: „Kako samo od dugog sjećanja Krnovo i Ozrinići dobijaju posebno značenje...“). Po riječima istaknutog crnogorskog književnog kritičara Milorada Stojovića, u osnovi svoje poetske vizije Gojko Janjušević nosi sliku crnogorskog sela, sa svim etičkim i istorijsko-socijalnim vrijednostima, koje su ostale u sjećanju dječaku koji je rano (odmah poslije Drugog svjetskog rata) napustio Crnu Goru i kao kolonista s roditeljima otišao u Vojvodinu.
„Upravo to dvojstvo, crnogorska brda i slike života zadržane iz djetinjstva, s jedne, i svakodnevni vojvođanski pejzaž, s druge strane, čini granične odrednice Janjuševićeve poezije“, naglašava Milorad Stojović. „No, u njoj je ipak dominantna nostalgija za rodnim krajem, dostojanstveni bol koji je pratio njegova životna saznanja. Gojko Janjušević je pjesnik jakih slika, razvijene emotivnosti, skladne i razuđene versifikacije. On je od onih naših pjesnika koji ne opjevaju već, s najvećom rafiniranošću, jednostavnim slikama i ritmom govore svoj sažeti, reski bol, svoj nesuzdržani revolt zbog stalnog sukoba sa realnostima svakodnevnog života...“
...Došetasmo Dunavskom, do Dunava. I: dilema - živi li pjesnik da bi mogao pisati, ili piše da bi mogao živjeti... Ima li pjesma trenutak nastajanja?
- Uvjeren sam da pjesma nema „trenutak nastajanja“, ona je bespočetna i beskrajna, neuništiva, ne može se dobiti ni izgubiti - veli Gojko Janjušević. - A pjesništvo, rekao bih to ipak, nikako nije zbir izumljenih vještina, zakoni pjesme su, ako ih uopšte ima a kažu da ih ima, veoma štedri i podatni, zavisno od toga koliko je pjesnik spreman da rizikuje bez ikakvih izgleda; obale pjesništva su nedohodne, a vrtlozi i matice tule kao „pripitomljeni pakao“.
Svjetlucavi orijentir
Janjušević, kako reče Stojović, misaono i emotivno sazrijeva, stvarajući neke od najboljih pjesama u novijoj crnogorskoj poeziji.
- Pjesma izvire južno od našeg sna, ispod okomitog grebena Smrti, grgolji svim prostranstvima koje je ljudski um ikad mogao naslutiti, ona je realnost i nadrealnost svakog sna, svjetlost i podsvijest svake lirske opasnosti, konkretnost i metafizičnost - budućnosti; pjesma plavi kosmos, ona je u mističnoj Tami jedini svjetlucavi orijentir vazdušnim brodovima svjetionik našeg svijeta svjetovima kojih možda i nema ali koji svakako postoje jer, iako je uzaludno njeno zvjezducanje iz jedne sasvim beskonačne tačke u Prostoru, onda je ta uzaludnost neophodna, i otvoriće svoju nutrinu oplođenu čudnim i divnim voćem, nekad kasnije, bogzna kad, nikad možda - meditira Gojko Janjušević. - I tako ona, pjesma, ispod Grebena Smrti, teče ovim svijetom, svjetovima „u nama i van nas“, zaumljem i zamorjem, u svoje široko i raskriljeno ušće, u Nemoguće. Samo, smrt ovdje ne treba shvatiti kao konačnost, kao okamenjeno Ništa „iza koga nema ničega“, niti kao fizičku, čovjekovu smrt, nego kao inspirativnu i nedostupnu Tajnu što ju je u još neotkrivene predjele smjestila Priroda, dakle - kao magiju, kao „vrata vremena“, kao samo i ogoljeno Vrijeme. Onaj ko može neprestano i uvijek sasvim svjesno da se poistovjećuje sa smrću, može računati na to da će mu u nama podzemno zatalasana pjesma pomračiti vid bljeskom nekog svog bijelog i još neotkrivenog pejzaža. „Ta se igra dugo igra“, i nije igra, jer je bezuslovna, i traje do sumračenja uma, do rasprskavanja čak...
Podneblje i zaneblje
- Podneblje i pisac?
- Znate li kuda protiče Gračanica? Nebo ponad nje je nedokučivo, a ipak kao da se naslanja, okrvavljenim laktovima, na osunčane kamene noževe okolnih brda. Odozdo, kao jagnje, ili kao na šturu zemlju slučajno sletjeli oblak, zidnim krljuštima blista neki grad. Manastir je najvidniji, vitak, kao okamenjeni trenutak lijeta one jedine ptice što vazduh, začinjen mirisom na blisko južno more, presijeca od jednog do drugog vrha kamenih noževa - kazuje mi Gojko Janjušević. - Bogduša, i ponornica i prekornica, teče malo udesno, i svoju posnu vodu strmoglavljuje u sad već betonom okovani Ponor, koji je od bogzna kad u sjenci najvišeg brda. Podneblje i pisac? A zaneblje? Može li Dunav, može li njegova gusta, neprohodna, njegova „slovenska“ voda linuti koritom Gračanice? Sada pokušavam da, poslije dugog i tamnog traganja za zvijezdom, poslije njene hladne vatre što me omađijala i zatamničila, poslije nebuloznog i poraznog sna da ću je, nedokučivu i neminovnu, uloviti u podsvjesna vidna polja, pokušavam ponovo da je dohvatim. A ona sve dalja i sve neuhvatnija, blista, još poraznije, u vrhu zaumnih pejzaža što joj se pusti i smrtonosni otkrivaju. A njih, pak, nerazumno i zakriljena zvjezdanom sjenkom besputno prelijeće okamenjena Ptica Vremena...
Proljeće je na Dunavu i na krovovima novosadskim.
Bonus video:
