Čovjek iz podnaslova oglašen je u čitulji. Preminuo je 25.maja, na datum Titovog rođendana. Odnio ga je tajfun (covid-19) koji još uvijek hara New Yorkom. Tamo je živio više od 50 godina. Bio je rođeni Ulcinanin i YU-CG patriota prve vrste. Kad sam prvi put ušao u Ameriku, prije četrdesetak godina, sa ekipom TV Titograd, da snimim emisiju “Amerika iz New Yorka”', uputili su me na njega za prvu i svaku drugu pomoć. Rekli su mi da je Marko “naš čovjek” i vrlo pouzdan. Ovo naš shvatio sam po prezimenu a za pouzdan, mislio sam da mi neće trebati?!
Čitulja je plaćeni oglas, a ovaj čovjek je, na svoj način, zaslužio i neplaćenu riječ više, koja ne izlazi samo na zadnjim stranicama novina.
Dakle, stigli smo u New York i započeli snimanje. Filmska kamera nam je otkazala. Za popravku je trebalo najmanje tri dana čekati i čekirati ozbiljan novac od naših oskudnih dnevnica. To je značilo tri dana više za boravak i mnogo manje novca za opstanak u skupocjenoj metropoli kapitala. Tada sam shvatio da je tamo mnogo našijenaca a malo “naših”. Otišli smo k pouzdanom Marku. Živio je na Menhetnu u srcu N.Y. Bio je supermen (tako sam mu kasnije i dao nadimak) za održavanje neboder bildinga. Bio je na čelu stručne ekipe za svaku vrstu servisa kako bi takve zgrade besprekorno i bez zastoja funkcionisale. Bio je i tražen i poželjan. Poželjeli smo ga i mi u našoj TV nevolji s kamerom. Iz istih stopa nas je odveo u kompaniju Kamera-Mart da unajmimo kameru. No, trebalo je garantovati za unajmninu, inače vrlo skupe kamere, ozbiljnom sumom novca koju mi nijesmo ni sanjali. Marko se legitimisao svojom ušteđevinom kod Siti banke i svu je uložio kao garant za sigurnost kamere, a dodatno platio svaki dan snimanja. Na kraju, snimanje od 10-ak dana je uspjelo. Razdužili smo onda kameru, ali danas, i s preminulim Markom se teško razdužiti.
U New Yorku sam kasnije boravio više puta i nikada nijesam suminuo pouzdanog čovjeka... Makar na kavu i vazda piće iz domovine, morao sam svratiti. U svoje vrijeme, svi, kojima je stalo do zajedničke YU domovine su ga poznavali, i dozivali na dobrovoljnu pomoć za njene svečanosti u N.Y. Nijedna nije prošla na Petoj aveniji, u Gen. konzulatu Jugoslavije, bez njegove aktivnosti.
Samrtnih 90-ih ostao je bez voljene zemlje. Razdužio se sa njom u suzama. Gen. konzulat SFRJ je devastiran kao i zemlja koju je predstavljao u centru svijeta. Tzv. obavezna dekoracija, sa svim simbolima SFRJ, osuđena je na smrt, prijekim sudom nacionalista. Slika J.B.Tita, ulje na platnu u maršalskoj oniformi (rad akad. slikara) bila je prva na spisku za odstrel. Marko se tu zadesio i po cijenu ozbiljnog konflikta, oteo sliku iz ruku devastatora Jugoslavije. Velika je zamjerka tada bila, biti uz Broza makar i na slici. Ipak je skapulao sliku, kako je govorio “najvećeg državnika, ikad, na ovim prostorima”. Bio je i još konkretniju u poštovanju Tita: “Kad kažete njegovo ime nikome ne pada na pamet da se pita koje je nacionalnosti bio taj čovjek? Zato sam ga cijenio iznad svih!” To mi je govorio poznih 90-ih dok mi je pakovao sliku u svom stanu na Grand Konkursu, nekad bogatom jevrejskom kvartu. “Molim te, vrati je u zemlju koje nema...! Makar u Crnu Goru koje će uvijek biti.”
Sliku sam prenio na rukama preko najmanje pet aerodroma. Odatle sam odletio na Zapadnu obalu, u Los Angeles, pa odande natrag preko Chicaga na Amsterdam. Tu mi je na aerodromu policija zarobila prtljag sa slikom, dok sam u free shopu tražio duvan za lulu. Spasila me međunarodna press legitimacija koja je bila upakovana na vrhu torbe. Slici su poklonili posebnu pažnju ali je nijesu zaplijenili, nije bila na spisku krijumčarenih umjetnina. Iz Amsterdama sam nastavio za Beograd. Tu sam prijavio sliku pod pravim imenom, Tito! Uzvratili su kratko: “Prolazi!” Prošao sam i sletio u Podgoricu. Tu su malo zagledali zvaničnog Tita iz New Yorka... I rekli “sledeći”! Slika J. B. Tita završila je na Cetinju u vili “Broz” poznatog Titovog pionira i stonotenisera Banje Kaluđerovića. I danas je tamo. Ponekad odem da je vidim i podsjetim se Marka.
Tako je tih davnih 90-ih Marko Dedivanović ostao bez domovine, a na Crnu Goru je čekao još punih 15 godina. Dočekao je uzdizanje njene zastave na jarbol UN, i poklonio se zemlji svog porijekla.
Na kraju, ne mogu da zaboravim svoj prvi susret sa nepoznatim a pouzdanim čovjekom, koji se svim svojim imetkom, založio za svoje zemljake tamo đe ne važi njegova Besa... osim u čvrstoj valuti. Besa je bio Marko Dedivanović.
Bonus video:
