Da su ranija vremena, premijer Andrej Plenković bi se zasigurno služio drugačijim epitetima za ocrnjivanje svojih protivnika. Možda bi mu s mednih usta zalepršali ‘Jugoslaveni’. Ili, ipak, ‘komunisti’? Ili, radi dupliranja učinka, ‘jugokomunisti’? ‘Orjunaši’? ‘Mrzitelji Hrvatske’? ‘Četnike’, ‘velikosrbe’ i ‘izdajničku gamad’ bi, pazeći na imidž europski parfimiranog državnika, bez sumnje ostavio na korištenje stranačkoj pješadiji…
No vremena su se promijenila. Nije da su ‘Jugoslaveni’ i ‘komunisti’ izgubili baš svaku upotrebnu vrijednost, ali kao da više ne uspijevaju izmamiti dovoljne količine prezira i srdžbe. Kao da su ih antivirusna groznica i opsadno stanje učinili mlohavima. U paketu s brzim preslagivanjem mnogih prioriteta, izgleda da je došlo i do ubrzane evolucije psovke, pa je u optjecaju novi i svjež asortiman retoričke građe za verbalni odstrel.
Umjesto da rabi prežvakane i zastarjele fraze namijenjene diskreditiranju nepoželjnih, kakvima su se uglavnom naglašavale nijanse njihova nedovoljnog hrvatstva, premijer danas odvažno staje pred protivnike, puni zrakom grudni koš, sijeva očima, prijeti kažiprstom i isporučuje kletvu nad kletvama: Fuj, politički aktivisti!
Upečatljivo je to demonstrirao prije neki dan na Markovom trgu, gdje je naletio na skupinu demonstranata - mahom zastupnika opozicije u zagrebačkoj skupštini - koji su prosvjedovali zbog raspuštanja Sabora prije donošenja Zakona o obnovi Zagreba nakon potresa. ‘Ovo što slušate danas, to je politički aktivizam’, komentirao je Plenković poslije novinarima, s takvim izrazom gađenja na licu da su ovi mogli pomisliti kako se suočio s leglom prostitucije u kaptolskoj katedrali. Da bi istaknuo ogavnu narav političkog aktivizma i u isto vrijeme precizirao njegovu suštu suprotnost, dodao je: ‘Za razliku od političkih aktivista, HDZ je uplatio milijun i sto tisuća kuna za Zagreb.’
Što je loše u političkom aktivizmu? Zašto politički aktivizam treba imati negativnu konotaciju? Je li problematična imenica ili je sporan pridjev? Ili je ubitačna upravo kombinacija, pa bi uskoro mogla biti lansirana i nova kovanica za dežurno javno strašilo općeg profila, tako da dosadašnjeg ‘jugokomunista’ zamijeni odsadašnji ‘polit-aktivist’? Zbog čega se članovi HDZ-a, kako to nedvosmisleno sugerira premijer, ne bave političkim aktivizmom, a pripadnici drugih stranaka ga upražnjavaju? Ako aktivizam članova HDZ-a nije politički, kakav je onda?…
Sve su to zakučasta i komplicirana pitanja na koja nije lako odgovoriti. Uglavnom, fond uvreda je značajno obnovljen. Etiketiranje mrskih protivnika, štoviše, postavljeno je na sasvim druge osnove: tradicionalne optužbe za manjak hrvatstva ustupile su mjesto kvalifikacijama o višku političnosti. U igri je novi leksik prokazivanja, gdje se težina nekadašnjih jezičnih postignuća, kao što su na primjer ‘velikosrpsko’, ‘antihrvatsko’, ‘srbočetničko’, ‘judoškudaško’ i sl., prebacuje na - ‘političko’.
Shvatimo li to kao kontinuitet, kao retoričko renoviranje istog policijskog uma, prirodan razvitak inkvizicijskog vokabulara, stvari postaju nešto jasnije. Djeluješ li politički, radiš protiv Hrvatske. Ako to činiš aktivno, tj. kao aktivist, onda si valjda fanatični protivnik Hrvatske. To što ‘politički aktivist’ u uhu neupućenog Hrvata zvuči tako neutralno, samo je razlog više da ga, odgovornim govorništvom, markiramo kao hodajuću paklenu napravu. Plenković i njegova partija, naime, odnedavno su napadno apolitični. Oni svoju odgovornost za sudbinu države i nacije shvaćaju isuviše ozbiljno da bi se spuštali na nivo političkih tričarija. Tekovine opsadnog stanja, kada su instalirali ‘vlast stručnjaka’ i isturili u prvi plan znalce medicinsko-žandarskog profila, neobično su im se svidjele, te sada kompletna stranačka elita nastupa kao ešalon eksperata za svladavanje krize, uz jasnu svijest da kriza nikada ne prestaje.
Agresivno širenje prezira prema politici stoga je, uoči izbora, odabrano za temeljnu političku taktiku. Obdaren prepotencijom bez pokrića, premijer je u tome osobito uspješan. Kod svakog javnog nastupa obrve se dižu ka oblacima, stopala lebde tri pedlja iznad tla, lice i sitne geste odaju mrzovoljnu dosadu jer se mora baktati s komarcima i stjenicama, a poruka je stalno ista: Oni se bave politikom, a mi rješavamo probleme! Mi radimo, a oni politički dangube! Gard slavnoga brijača iz Smojinoga Velog Mista - ‘Neću politiku u svoju butigu!’ - sada je ono na što programski brije cijeli HDZ, s tim da butiga nije stranačka, nego državna.
S ‘novim normalnim’ stiže dakle i novo uvredljivo. Matrica po kojoj Andrej Plenković arogantno delegitimira protivnike rezultat je namjere da se, bez obzira na ‘popuštanje mjera’, reproducira izvanredno stanje, da se produži trijumfalno razdoblje ‘ekspertne vladavine’ - odnosno vladavine bez politike, karakteristične po tome što se Nacionalni stožer civilne zaštite u najboljoj medicinskoj vjeri držao stranačkih interesa - i da se taj model, za prvu ruku, ovjeri na predstojećim izborima. U strateškom smislu to znači: depolitizirati političku utakmicu kako bi se izvojevala politička pobjeda.
Drugim riječima, sve izvan HDZ-a je jad i bijeda politike, kojom se bave nesposobni i neuki. U novoj službenoj predodžbi ona postaje vaninstitucionalni fenomen, sumorna i povremeno iritantna stihija što se valja ulicama, vitlajući komičnim transparentima i izlišnim tlapnjama. Budući da sagledava svoju projekciju u vječnosti, Plenkovićeva partijska mašina ima u primisli ništa manje od ukidanja politike za račun regularne državne prakse. Društveni sloj što se pojavljuje u večernjim televizijskim debatama dijeli se na one koji upravljaju državom i na ‘političke aktiviste’ koji ih u tome ometaju.
Bilo bi brzopleto ustvrditi da takva poza nema svoje konkretno historijsko utemeljenje. Tokom dvadeset i nešto godina vladavine, partijski ljudi postavljani su na čelna mjesta svih mogućih institucija, postajali su ravnatelji bolnica, škola i dječjih vrtića, rektori sveučilišta, kustosi muzeja, intendanti kazališta, direktori vodoopskrbnih i elektroprijenosnih poduzeća, rukovoditelji komunalnih službi, šefovi znanstvenih instituta… zaposjevši naposljetku kompletnu infrastrukturu, što je značilo i da su tisuće kadrovskih jedinki - selektiranih po kriteriju gole političke podobnosti - preobražene u stručnjake. Zar bi bilo razumno pustiti da politikantsko zanovijetanje neodgovornih pojedinaca i grupa dovede u pitanje taj dugogodišnji strpljivi rad?
Valjda u namjeri da i vizualnim putem osnaži novu hegemoniju stručnosti, Plenković skoro da se u javnosti više i ne pojavljuje bez pratnje svog ‘savjetnika za društvena pitanja’, onkologa Zvonka Kusića, bivšeg predsjednika Hrvatske akademije znanosti. Nastupom u paru perfektno ilustriraju bazičnu ambiciju: mumija okićena akademskim titulama pretvorila se u vladarevu sjenu, šunja se za njim od govornice do govornice, s vjeđama spuštenim na pola koplja, i drži na oku insekte što se, u nedostatku kompetencije, odaju trivijalnoj politici.
Taj je, podsjetimo, prije neku godinu bio na čelu ‘nezavisnog’ tima znanstvenika koji je nakon pomne ekspertize izradio preporuku da ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ bude zakonski legaliziran ‘u određenim situacijama’ - što je vlast, dakako, provela u djelo - da bi se po isteku akademskog mandata hitno priključio operativnom štabu predsjednika Vlade. Istinski totalitarni segment te predstave, međutim, nije bila sama legalizacija ustaškog obilježja, već upravo ‘depolitizirani’ proces donošenja odluke.
Učini li se čitatelju da, tendencioznom dramaturgijom ovog osvrta, prezir prema politici što se širi iz vladarskih odaja dovodim u blisku vezu s fašizmom, potpuno je u pravu. U prilici smo sve detaljnije upoznavati raskošni represivni potencijal ‘autoriteta znanja’. Tko pisne, na njega se diže kuka i nauka.
Bonus video:
