Stari bi se san svih turskih islamista uskoro mogao pretvoriti u javu: da se sa Aja Sofije ponovo začuje zov mujezina, a da ona opet bude ono što je već bila pod Osmanlijama: džamija.
Na dana kad su Osmanlije osvojile Konstantinov grad, 29. maja, Redžep Erdogan, predsjednik Turske, organizovao jedan bizarni šou, u kom se preko video-konferencije projektovao u Aja Sofiju, čitao iz Kurana, a potom propovijedao. Istovremeno su, ispred Aja Sofije, na velikom bioskopskom platnu prikazivane istorijske scene bitaka.
Erdogan i njegova partija AKP rado optužuju Zapad da ima “krstaški mentalitet”, ali to ni najmanje ne smeta ni njemu ni AKP-u da se hvale osvajanjima i pobjedama Osmanlija: godišnjica osvajanja grada je u međuvremenu neoficijelni državni praznik. A na jednoj od tih proslava Erdoganu se omaklo da u govoru pomene i “osvajanje Jerusalima”.
Ovogodišnji nastup na proslavi osvajanja Grada Erdogan je iskoristio da potpali stare rasprave o korištenju Aja Sofije.
Crkvu “Premudrosti Božije” je sredinom V vijeka podigao rimski imperator Justinijan I. Hrabra i u ono doba bez presedana spektakularna konstrukcija kupole, genijalno djelo majstora Isidorus sa Mileta i Antemijus iz Tralesa, nije samo prevazišla granice tehnički tada uopšte mogućeg nego je dosegla i granice fantazije. Za narednih hiljadu godina Aja Sofija je bila najveća crkva svijeta i za sva vremena je postavila mjerila arhitekture, ne samo za pravoslavno hrišćanstvo.
Nakon što su francusko-venecijanski krstaši Grad osvojili 1204. bila je temeljno opljačkana i pretvorena u katoličku katedralu. Nekih pola vijeka kasnije su je Istočni Rimljani uz pomoć Đenovljana opet zadobili, pa je sve do 1453, kad su Grad i Sofiju osvojile i iznova opljačkale Osmanlije - uz stravični masakr - bila opet centralna crkva pravoslavlja. Potom je sultan Mehmed II, koji je na juriš uzeo Grad i zbog toga do danas nosi titulu Fatih (“Osvajač”), pretvorio u džamiju, pri čemu je grčko ime u turskom zadržano u fonetski približnoj formi: Ayasofya.
Na inicijativu osnivača turske repubilke, paše Mustafe Kemala Ataturka, 1934. je tadašnja vlada Turske od Sofije napravila muzej.
U posljednjih hiljadu godina svaka epohalna politička promjena na Bosforu odrazila se na sudbinu Aja Sofije. Kao posljednja: ukidanje Kalifata i proglašenje laičke republike. Da li sada slijedi njeno ukidanje u korist islamski obojenog autoritarnog režima?
U svakom slučaju, jedan stari zahtjev islamista - gradnja reprezentativne džamije na trgu Taksim, u srcu modernog Istanbula, Erdogan je već ispunio: otvaranje uskoro. A ona je, kao i sve džamije iz AKP ere, monumentalni kič od betona i čelika, no spolja posmatrano: imitacija klasično-osmanskog stila, koji se sav uvijek orijentisao na Aja Sofiju.
Prema njoj islamisti imaju gotovo opsesivan odnos, koji - sem njih - gaje još samo grčki i ruski nacionalisti koji bi htjeli da Aja Sofija opet bude crkva. No i vodeći turski političari desnog centra, poput Sulejmana Demirela i Turguta Ozala, su do devedestih godina u svojim izbornim kampanjana redovno obećavali da će Aja Sofiju pretvoriti opet u džamiju - i isto tako redovno posle izbora zaboravljali na to obećanje.
Ni Erdogan nije, bar do sada, izuzetak iz ovog pravila. Posljednji put je on s ovom idejom koketirao u proljeće 2019, poslije terorističkog napada na dvije džamije u novozelandskom Krajstčerču. Atentator, desni ekstremista koji je ubio 51 čovjeka, u svom “manifestu” je bulaznio o povratku Grada u hrišćanske ruke. Erdogan je to odmah iskoristio - Turska je u tom momentu bila u sred lokalnih izbora - pa je pretvaranje Sofije u džamiju definisao kao “moguće”.
Da bi posle izbora odmah relativizovao: vjernici treba prvo da ispune susjednu Sultan-Ahmed džamiju (“Plavu”). Sem toga, pretvaranje Aja Sofije u džamiju bi moglo da ima konsekvence po “hiljade džamija” koje je turska država izgradila po cijelom svijetu, rekao je tada Erdogan. Uz to, taj potez bi mogao da ima i negativni uticaj na turizam, iako bi Aja Sofija, kao i ostale islamske bogomolje, i dalje ostala otvorena za strane goste - 2019. je primila 3,7 miliona posjetilaca iz zemlje i inostranstva, ulaznica košta za sve isto: 100 lira (oko 13 eura).
No, Erdogan ovog puta možda misli ozbiljno. Jer i situacija u kojoj se on nalazi je ozbiljna. Nezaposlenost, inflacija, pad vrijednosti turske lire: sve to još i pojačano koronom. A u takvoj situaciji je njegova vlada do sada postupala poprilično haotično. U anketama ozbiljnih instituta popularnost AKP je pala na ispod 30% dok se njen koalicioni partner, desno-ekstremna MHP, nalazi ispod 10% što je i granica cenzusa za ulazak u turski parlament.
Istovremeno, ovaj pad popularnosti opozicija nije uspjela da iskoristi za sebe: većina u Erdogana i konsorte razočaranih birača je prešla u tabor onih koji ne izlaze na izbore. Stoga Erdogan se samo da je pojačao represiju, nego i pokušava da opoziciju pocijepa po istorijskim šavovima turskog društva: pitanjima statusa Kurda i duž linije odnosa prema laicizmu.
No pitanje je da li se Aja Sofija može iskoristiti u tu svrhu. Portparol Ataturkove Republikanske narodne partije (CHP) je lapidarno odgovorio Erdoganu: “Vi ste već 18 godina na vlasti. Ako to želite, onda to i uradite.” Nacionalistička “Dobra partija” je čak parlamentu predala zahtjev za hitno postupanje - koji je glasovima AKP i MHP odbijen. A iz ostatka svijeta je protestovala, kao i uvijek, samo Grčka vlada.
Njen protest je Erdogan koliko odmah odbacio. Jer, izgleda da je smislio drugi put kako da islamistima ispuni želju: 2. jula će Vrhovni upravni sud Turske morati da odluči po tužbi jednog penzionisanog učitelja, koji već punih 16 godina vodi procese protiv odluka Ataturkovog kabineta iz 1934, koristeći pri tome strogo formalno-pravne argumente.
Taj proces Erdoganu dođe kao poručen. Jer pretvaranje Aja Sofije u džamiju ne bi više bila politička, nego najviša sudska odluka, kojoj se vlada jedne, je l' te, pravne države mora pokoriti. “Taj slučaj je u rukama našeg nezavisnog pravosuđa”, rekao je Erdogan u svom posljednjem TV-intervjuu. Pri čemu mu nije uspjelo da riječ “nezavisno” izgovori bez podsmijeha.
(Die Welt)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
