Kao da je to sporedan kanal, slijepo crijevo jedne države i društva, kanal niz koji se sliva sve što nemar proizvede, tako izgleda “RTCG Sat“. Zapravo bi taj kanal po prirodi stvari morao biti sastavljen od najreprezentativnijeg materijala koji jedna zemlja može da proizvede ili otkupi. Kao turistička destinacija, RTCG Sat mora biti naša razlednica. Ipak je to naša slika koja se šalje u svijet. Za tu sliku sada očito da nikoga nije briga, ili je kanal prepušten potpunim diletantima.
Možda najkvalitetnije što se može vidjeti na RTCG Sat jesu često crno-bijele emisije iz arhiva, koje su naravno bile šira slika jedne šire i ozbiljnije zemlje u kojoj su pozicije na mjestima snimatelja, spikera i montažera zauzimali profesionalci. Ono što se danas emituje na RTCG Sat može se krstiti kao zastiđe, i to depresivno zastiđe.
Kako drugačije objasniti te interludijume i uvertire pred dnevnike, te video pasaže koji se pune ili kič spotovima ili nekim ničim izazvanim prikazima polja i brda bez smisla koji su praćeni apsolutno promašenom muzikom.
Neko sa strane bi rekao da je Crna Gora napušteno selo. Takav dojam šalje RTCG Sat, tako se propagandno postavlja jedna zemlja koja njeguje stav da se može živjeti od turizma. Selo bez iđe ikoga, zapuštene kuće i zarasle livadčine, eto to je slika koja se šalje. A tek muzika, ah ta “nebitnost“. Kao da kompozitor ili dizajner zvuka nikad nije kročio u zgradu RTCG. Tako zvuči. Kao da je cilj isprepadati inostranstvo a ne privući nekoga da dođe u Crnu Goru.
Nije ni RTCG zvanični kanal daleko bolji, ali katkad ima nekih pomaka, onaj Bojan istupi i napravi par dinamičnih koraka kako bi ljudskijim učinio dnevnik, ali zato su surove emisije koje uslijede. Scenografima treba dodijeliti po orden i ako mogu da se povuku u kakvu penziju jer nije fer da Isidoru vidimo kako vlada globus-govornicom, što djeluje kao scenografija za film Žodorovskog. U drugim emisijama se tik iza glave vidi šraf i spoj isprintane pozadine, uglavnom kič studija. Ko je stilista se plašim da se zapitam, jer ako postoji, to je tek problem.
U pauzama zasvira Žuti Serhatlić, pojave se naše mlade snage i pop-hitići iz dvijehiljaditih u studiju krcatom laserima što izgleda kao da je omaž brit-sceni sa početka osamdesetih ali nažalost nije. Od “savremenih“ spotova prikažu počesto dron snimak brda i dolina sa malo mora dok ženski glas polu-operski urla “Crna Goro, Crna Goro“ tako da su vam nakon par minuta neophodni par kafetina. To je slika koju Montenegro šalje svijetu u 2020. godini.
Sve je toliko negledljivo da me uhvati nostalgija za onim snimcima “Dobro jutro Crna Goro“ Bola Boškovića. Tad je makar postojala slika plaže, turista koji uživaju, čak i ona starija divna gospođa što presipa skorup iz kotlića u kacu. Ti prizori su za ove današnje bili poezija.
Negledljivost RTCG Sat nije pitanje politike, već profesionalizma i prije svega pitanje estetike. Ali koga je briga za taj kanal? Bitno je da se narod unutar granica kljuka propagandom, za ostalo ćemo lako.
Bonus video:
