Sigurnost ili sloboda? Sigurnost, naravno!
Tek nakon što je Hrvatska demokratska zajednica uoči predstojećih izbora promovirala službeni stranački slogan – „Sigurna Hrvatska“ – gornje se pitanje, premda je odavno postalo trivijalno i dozlaboga izlizano, isplati iznova istaknuti, i to u paketu s nedvosmislenim odgovorom.
Rijetko je koja partija, naime, u stanju ponuditi snažnije opravdanje za ono ili u rečenome upitu. Protuliberalni kapacitet HDZ-a toliki je da bilo kakva agitacija te stranke u smjeru slobode – to jest „slobode“ – bazdi na tragikomični nesporazum, dakako s fatalnim posljedicama, jer se politička mašina zatječe u poziciji piromana koji službuje u vatrogasnoj jedinici.
Sa „sigurnošću“, međutim, stvari stoje drugačije, uz uvjet da imenicu ipak ne zaboravimo opskrbiti navodnicima. Partija je oduvijek težila ambijentu kojim dominiraju ljudske strepnje i policijske palice. Danas, u konkretnim historijskim okolnostima, kada se strah od smrti još uvijek širi kapljičnim putem, „sigurnost“ je šifra iza koje stoji ambicija da se opsadna groznica produži u što udaljeniju budućnost.
Kao što se „ratne rane“ liječe na način da nikad ne zacijele, da prkose protoku vremena, tako se state of emergency formalno obustavlja s primišlju da traje forever. I na taj način, silom proste inercije, iznova biva smrvljen ideal što se u početnome pitanju smjestio iza ili: ukoliko, za razliku od PR-opsjenara, s trunkom poštenja čitamo HDZ-ovu predizbornu parolu, „Sigurna Hrvatska“ može biti samo kodni naziv za zemlju u zarobljeništvu.
U kojem je dakle smislu za HDZ-ove propagandiste Hrvatska danas „sigurna“? U onome zdravstvenom, razumije se. Čini se da je epidemija privremeno zaustavljena, broj mrtvih i oboljelih bio je manji od europskoga prosjeka, nije se dogodio „talijanski scenarij“, izbjegnuti su prizori s vojnim kamionima koji u noćnim satima odvoze ljesove praznim ulicama, i cijela je medicinsko-zaštitna operacija po mnogim mišljenjima obavljena relativno uspješno. Zbog toga je vladajuća partija i odlučila iskoristiti predodžbu o „sigurnosti“, o „pobjedi nad nevidljivim neprijateljem“, i raspisati izbore po hitnome postupku, šest mjeseci prije roka, jer na jesen, osim mogućega novog naleta epidemije, stiže i sigurna ekonomska katastrofa.
Ali zar ta dosegnuta „sigurnost“, ta „pobjeda nad virusom“ koju partija sada sebi pripisuje, nije bila posljedica rada takozvanih stručnjaka, ponajprije onih medicinskog profila, a zatim i zdravstvenoga osoblja koje se „borilo na prvoj liniji obrane“?
Ne samo to, nego je u doba zavođenja opsadnog stanja svaka primjedba o mogućem političkom utjecaju na rad eksperata smatrana najgorom blasfemijom. Proglašena je apsolutna i bezuvjetna depolitiziranost stručnih timova, vladajući političari naglašavali su da „slušaju medicinske upute“ kao i svi drugi građani, te ni na koji način ne sudjeluju u njihovu donošenju, članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite – tijela koje je donedavno upravljalo Hrvatskom – teatralno su se durili kada bi bili upitani za stranačku pripadnost, novinari što su se odvažili izraziti sumnju u političke motive pojedinih odluka Stožera (poput one o zabrani rada trgovina nedjeljom ili dopuštanju vjerskih okupljanja) optuživani su za nebrigu o nacionalnom zdravlju… Ukratko, koncept „upravljanja krizom“ temeljio se na naglašavanju neprobojne barijere između struke i politike, a tko god je ukazivao na poroznost i provizornu konstrukciju te međe bio je energično i s prezirom ušutkavan. Sada je, međutim, došlo do radikalne inverzije: partija je hladnokrvno preuzela medicinske zasluge i – porukom da ona jamči „Sigurnu Hrvatsku“ – upisala ih u svoj politički portfelj.
Znači, dok se još nije znalo kakvi će biti rezultati „protuvirusnih“ mjera, one su bile pripisivane isključivo ekspertima, a nakon što su se mjere pokazale relativno uspješnima, autorska prava preuzima isključivo partija? Upravo tako. Ono što je jučer bilo skaredno, danas je standardno. A da se i ne spominje besramno parazitski odnos prema tisućama liječnica i medicinskih sestara, za koje se ispostavlja da su, trudeći se u najrizičnijim uvjetima spašavati ljudske živote, radili za račun HDZ-a. Ipak, taj uzurpatorski refleks, sasvim tipičan za vladajuću stranku, nije jedini faktor u igri. Postoji važniji razlog zbog kojeg se u ranijoj fazi inzistiralo na autonomiji strogo depolitizirane struke.
Koji je to razlog? To je uspostava opsadne despocije, brzopotezna eutanazija parlamenta i odstranjivanje čak i ukrasnih tragova demokratskog načina odlučivanja, što je pravdano epidemiološkom nuždom. Vlast je, tobože, izručena stručnjacima, a ne partijskim birokratima, pa je jedan marginalni kroničar novonastali tip poretka nazvao medicinski potpomognutom diktaturom. Operacija je i ovako izvedena drskim gaženjem ustavnih normi, poprimajući sve odlike nepriznatoga državnog udara – budući da je fantomsko, ni od koga legitimirano tijelo steklo ovlasti da građanima uskraćuje ustavno zajamčene slobode – no stvar je u javnoj percepciji izgledala daleko manje problematična kada se stvarao utisak da je koncentracija moći dospjela u ruke apolitičnih eksperata, a ne partijske vrhuške.
Je li tako doista i bilo? U stvarnosti je, dakako, barijera između struke i partije imala strukturu švicarskog sira, vladajući liječnici i vladajući političari stupali su u istom stroju, a pitanja dnevne taktike povjerena su stranačkim garderobijerima, jer se radilo o kostimiranoj predstavi u više činova.
Što nam to govori? Sam proces paradne transformacije političke vlasti u stručno-medicinsku i obratno, sav taj cinični igrokaz tokom kojeg se prizorište najprije raskužuje od politike, pa se partija povlači prepuštajući scenu nezavisnim medicinarima, da bi naposljetku njihova „postignuća“ bila proglašena partijskom svojinom – iako je gledaocima sve vrijeme pred očima jedna te ista oligarhijska garnitura – upućuje na izdašne totalitarne potencijale. Promišljenim odabirom predizbornog slogana – „Sigurna Hrvatska“ – partija je kao najvažniju kvalitetu naglasila upravo svoju autoritarnost. U slučaju da bezrezervno prihvatimo poruku, da povjerujemo kako je obuzdavanje epidemije djelo HDZ-a, dojam je još i snažniji.
Zbog čega? Zbog toga jer se u tehničkome smislu model borbe protiv virusne pošasti tek u neznatnim detaljima razlikovao od načina na koji su se srednjovjekovni gradovi štitili od kuge, a to će reći da se svodio tek na široku lepezu restrikcija: zabranu kretanja, zabranu okupljanja, zabranu dodirivanja, zabranu napuštanja prebivališta… i u konačnici zabranu heretičkog mišljenja. Samodopadno preuzimajući autorstvo nad tom ingenioznom strategijom – koja je dovela do „Sigurne Hrvatske“ – HDZ biračima ljubazno izlaže svoju militarističku dušu. Epidemiološke preporuke i naredbe doslovno su podrazumijevale žrtvovanje slobode u ime sigurnosti, a sada partija, prisvajajući taj operativni princip, daje obećanje da će njegove efekte proširiti sa zdravstvenog na općedruštveni plan.
Što se, prema tome, uistinu poručuje parolom „Sigurna Hrvatska“? Da je strah temelj političkog života. Da bi se uspješno riješio problem nečije „sigurnosti“, potrebno je da taj bude u opasnosti, a ako kojim slučajem nije, partija će se već potruditi da ugroza izgleda realno. Kada ponestane virusa, uvijek su na raspolaganju neprijateljski raspoloženi susjedi ili neko treće zlo. Epidemijom izazvanu strepnju za goli život partija doživljava kao blagotvoran politički resurs, jer je naučila vladati koristeći strah kao univerzalnu osnovu podaništva. Naglašavanjem „sigurnosti“ stoga se nastoji povećati opća svijest o ranjivosti i osnažiti osjećaj bespomoćnosti, kako bi mnoštvu uzdrhtalih jedinki bilo ponuđeno stranačko skrbništvo. Pod zaštitničkom krinkom, HDZ ustvari otvoreno prijeti. Dovoljno je vidjeti s kolikom strašću partijski prvaci ovih dana zastrašuju građanstvo „drugim valom zaraze“, čije će posljedice biti pogubne u slučaju pogrešnih izbornih rezultata.
Može li se onda reći da je „Sigurna Hrvatska“ najpotrebnija stražarskoj službi? Ona je potrebna jedino njoj, ali to je šira priča… Prinudnim korisnicima zaštitarskih usluga – onima koje čuvari zapravo nadgledaju – bilo bi pametnije da se pozabave drugim pitanjima. Na primjer: da li je Hrvatska, zbog toga što je „sigurna“, bolje uređena država od Švedske, Njemačke ili Belgije? Kako je, međutim, moguća do te mjere bezbolna fuzija struke i stranke da ova prva nema prigovora kada druga u predizbornoj propagandi kapitalizira njezin rad?
U hrvatskim prilikama to je sasvim normalno: stranački profilirana struka osigurava predodžbu o stručno osposobljenoj stranci. Tim lakše kada se, radi suzbijanja širenja zaraze, zdravstveno-represivni rezoni podudaraju s bolesnim političkim željama. Dok je vlast čvrsto u kandžama, na snazi je zlatno pravilo: uspjesi se pripisuju partiji, a neuspjesi višoj sili.
Zašto je to tako? Zato jer već trideset godina HDZ ne priznaje razliku između države i partije, što uključuje bezuvjetnu podložnost institucija, pa onda i „struke“ u najširem smislu riječi. Sama stranka, pak, sa svojim fundusom nacionalističkih opsesija, funkcionira kao usustavljena horda. Tako je i „ekspertni“ Stožer, na primjer, u jeku izvanrednog stanja imao prvorazrednu političku zadaću – da uz pomoć vodećih medija zadrži masu na okupu, premda su njene čestice tavorile u samoizolaciji, da dakle osigura jedinstvo razdvojenih. Partija je u tome vidjela prije svega virtualni miting, priliku za ubiranje profita, pobrinuvši se da, shodno kulturi mase, osigura i ikone kojima će se iskazivati kolektivno divljenje. Bilo bi zanimljivo proniknuti u „stručne“ razloge zbog kojih su svi ti epidemiolozi i infektolozi dijelili tabloidima fotografije iz svojih porodičnih albuma, trudeći se što velikodušnije zadovoljiti masovnu glad za obožavanjem, da bi poslije svega legalizirali statuse stranačkih maskota.
Ne bi li se, ako to nije odviše bogohulno, moglo zaključiti kako su za neke medicinske uspjehe povoljne neke društvene regresije? Time će se ubuduće valjda pozabaviti sociolozi. Poznato je da poslušnost bolje kotira u okrilju kolektivizma, naročito ako je ovaj godinama uvježbavan. Tko zna, možda će takva istraživanja – koja ne bi smjela zanemariti udjele pukih slučajnosti i odlike pustih periferija – pokazati da su se mjere socijalne izolacije više poštivale tamo gdje se poslovično računa s mentalitetom stada, nego u društvima gdje je individualizam na cijeni. Srećom, to neće biti jedini paradoks vezan uz virusnu epidemiju i borbu protiv nje.
Koji bi bili drugi? Rezultati jedne studije, recimo, upućuju na to da su ovisnici o nikotinu u manjoj mjeri podložni zarazi od covida-19 u odnosu na dio populacije koji ne konzumira cigarete. Što bi to trebalo značiti? Da bi HDZ, usprkos svemu, mogao popušiti izbore. (Peščanik.net)
Bonus video:
