Danas mi je trinaesti dan. Istovremeno pomislim da je nekom zatvoreniku 13. mjesec ili 13. godina. Psihički mi ne pada teško, ali osjećam da gubim fizičku snagu - poslije ovoliko ležanja se više osjećam umorno nego odmorno. Ne spavam dobro: rekli biste da je ovo idealna prilika za odmor i dobar san, a ja, kako koja noć odmiče, sve slabije i manje spavam. Razlozi za buđenje su različiti: muve su konstantni posjetioci, pokoji komarac neprimjetno uđe i pokvari mi noć, a nekada, jednostavno, ni sama ne znam razlog. Nedavno sam pročitala da se loš kvalitet sna uvijek odražava kao posljedica psihičke promjene u tijelu. Ipak, uprkos svemu, držim se dobro. Moram priznati da je mnogo bolje nego što sam očekivala, ali duša nije na mjestu - ona želi kući: da zagrli, da se raduje i da bude sa voljenim ljudima.
Kada neko šaljivo prokomentariše da ovdje imamo sve (hranu, internet, televiziju itd.) i da nam ništa ne fali - ne prihvatam to kao pohvalu (pomislim kako nekim ljudima pogled nikada ne dopire dalje od onoga što je vidljivo na površini). Naglas izgovorena opaska me svakoga puta podsjeti na strica koji je, mnogo godina unazad, svoje pit bulove držao zatvorene u kavezima da bi ih kasnije koristio u borbama pasa. Možda poređenje zvuči grubo i nezamislivo, ali sličnost je neminovna: soba mi je kavez, prozor je otvor kroz koji promaljam nos, svakodnevno dobijajući hranu, dok je napuštanje “ćelije” nemoguće. Jedina razlika je u tome što nemam omču oko vrata (makar ne onu vidljivu!) i što me ne ne pripremaju za borbu, ali će svakako, kao što reče onaj gospodin prilikom posjete, zaraditi na meni - baš kao što je i moj stric zarađivao nekada u borbama pasa.
Ne govorim to tek onako. Uvjerih se u svoja razmišljanja onoga dana kada mi brat dođe u posjetu - malo je reći da sam se osjetila kao zatvorenik. Poželjeh da ga zagrlim, ali to mi ne bijaše dozvoljeno. Natjerah sebe da se pomirim sa situacijom – teško mi pade, iako to ne pokazah nikome. Činjenica da je došao trenutak u mom životu, u kojem neću moći zagrliti svog brata, navede me na još dublja razmišljanja i u meni probudi osjećanje koje je nemoguće opisati riječima.
Jedna od svijetlih tačaka karantina je i policija koja nas čuva: po ko zna koji put sam se uvjerila da sa predrasudama ne smijemo koračati kroz život. Za razliku od dešavanja u Budvi, koja te natjeraju da sljedeći put dobro razmisliš da li ima smisla vraćati se u zemlju u kojoj vladaju nemiri poput trenutnih, ovdje se uvjeriš da je policajac samo jedan od nas – građanin koji svakodnevno ide na posao da bi prehranio svoju porodicu. Za vrijeme čuvanja karantina u Ulcinju, ovdje bivamo svjedoci kako iz njega isplivavaju ljudske osobine koje ga čine samo još jednim građaninom Crne Gore koji želi da živi u miru, časno obavljajući svoj posao; u nekim drugim zadacima i dešavanjima, bivajuči iskorišćen za ispunjavanje ličnih ciljeva na uštrb građana, u njemu prepoznajete osobine nakon kojih mu dodjeljujete i želite sve ono što i svom najvećem neprijatelju.
Jedne večeri, dok smo svi spavali čvrstim snom, glasovi iz hodnika me prenuše iz sna. Pogledah na sat – 3:00 h poslije ponoći. U velikoj galami, koja već duže vrijeme nije jenjavala, neprestano dobijajući na svojoj jačini, sanjiva, ali i iznenađena, pokušavala sam da otkrijem šta se dešava. Glasovi bijahu brojni: naizmjenično dopiraše iz hodnika i sa ulaznih vrata. U svom tom žamoru, koji bijaše isprepletan dovicima, razaznala sam glas djevojke koja radi ovdje:
“Evo ovdje su dvije djevojke i uopšte se ne žale!”
Nadvikivanje momka sa policajcem bijaše toliko glasno da sam pomislila da krajnji ishod neće biti nimalo dobar:
“Ja neću ovdje! Dobiću napad! Ubiću se, ubiću se!”
“Još mi samo fali da svjedočim ubistvu noćas ovdje...” - izgovorila sam glasno pred Seidom, pridigavši se iz kreveta i otišavši u toalet.
Slušajući sve što je pridošli momak izgovarao, oduševile su me policajčeve riječi kojima je uzvraćao ne vrijeđajući ga, niti povisujući ton u bilo kojem trenutku. Bio je staložen, stavljajući mu do znanja da je karantin za sve nas i da mora da prihvati situaciju takva kakva je. Momak nipošto nije želio da čuje (kao da mu je bio cilj da svima stavi do znanja da je njegova riječ posljednja!), već je histerično odgovarao, odavajući utisak da se ova noć neće dobro završiti.
Čuvši njegove žalbe povodom uslova koji ga dočekaše, pomislih kako bi dva-tri šamara riješile situaciju i ućutale ga: niko od nas nije u luksuzu odrastao, pa nećemo ni sada.
Da sam ja to uradila – majka bi me, bez razmišljanja, istog trenutka smirila. Ne bih imala vremena da bilo šta izustim! To je žena starog kova, s vaspitanjem koje me je dosta naučilo, tako da mi, poslije njene ruke na mom obrazu, ništa ne bi smetalo – niti neudoban dušek, niti ključ u bravi... Ukoliko bih se žalila na uslove, zaista bih pretjerala. To što se bunim u sebi i imam svoje mišljenje povodom cjelokupne situacije - proističe iz nečeg drugog, ali nema veze sa uslovima.
Te večeri zaključasmo vrata naše sobe. Nijesam mogla da zaspem još dugo vremena: skoro da dočekah svitanje. Pomenuti događaj ostavio je trag u meni, jer bivam svjedok nečega što ni u snu ne bih mogla zamisliti. Korona virus, zatvaranje ljudi po kućama i u državnim karantinima, oduzimanje osnovnih ljudskih prava, tjeranje na prisline radnje…
50 godina kasnije:
„Ali, bako, šta je to, kako ga ti zoveš... korona, je li?
„Ah, sine, to je bio jedan skriveni neprijatelj koji se uvukao u svaku kuću ove planete, a niko ga nije mogao vidjeti!“ – služeći se rukama, stara gospođa je pokušavala da slikovito približi priču iz svoje mladosti, pokazujući svoj iskreni osmijeh.
„A zašto su tebe držali zatvorenu, bako?– upita unuk zabrinuto, postajući znatiželjan zbog načina na koji je njegova baba pričala svoju priču.
„Mislili su da sam bolesna, pa su me zato zatvorili, ali nijesam bila.“
„Znači li to da će i nas jednoga dana zatvoriti?“ – upita unuk zabrinuto i nastavi znatiželjno da posmatra svoju baku.
Bonus video:
