U Baru se mjesecima gradi vodovodna i kanalizaciona mreža, "teška" 8,3 miliona evra, koja se realizuje iz kredita KfW banke.
To je kapitalan projekat za svaki ozbiljniji grad i tu ništa nije sporno, posebno zbog toga što vodovodni i kanalizacioni sistem funkcioniše i tokom radova. Sporno je to što niko ne zna koja će ulica i kojeg dana biti zatvorena za saobraćaj, i što se, na nekim mjestima, čini se, ovlaš zatrpavaju rupe poslije postavljanja cijevi. Vozači, s pravom, negoduju kad nalete na rupe, a naleću, naročito ovih kišnih dana pošto su ispunjene vodom i kamuflirane.
Ali, nije to glavna tema uvoda u ovaj blog. Nego priča o nama.
S obzirom da su neke ulice otvorene samo jednom trakom, gužve su velike. I uvijek se nađe neko ko na "minut-dva" zaustavi vozilo da obavi neki posao. Onda svi čekaju da se smiluje i vrati. Ali, on ne haje mnogo, jedino mu je bitno da ostvari svoj naum.
A to da isključivo vodimo računa o sopstvenom interesu i da na druge i ne mislimo vidi se, pored ostalog, i u naselju Žukotrlica. Tamo je, ko god je mogao, koga nisu uhvatili, očerupao od ulice, da proširi svoje imanje. Sad kroz neke ulice jedva i jedno vozilo može da prođe.
I kad smo kod ovih vodovodnih i kanalizacionih radova: baš me zanima da li će stvarno biti završeni u roku, do kraja februara, ili će se malo rastegnuti, tamo do proljeća, do izbora u Baru.
* * *
Ne pamtim kad sam u sali Dvorca kralja Nikole boravio skoro sat i po, a da nisam osjetio tegobe zbog izuzetno neudobnih stolica. E, to se desilo 1. februara, za vrijeme koncerta Beograd Diksilend orkestra. Koncert je bio toliko dobar da nisam imao vremena da mislim ni o čemu, a kamoli o sjedištu.
Ima jedna fraza kojom neznaveni novinari završavaju svoje izvještaje sa manifestacija kulture, posebno koncerata ozbiljne muzike: "Umjetnici su oduševili publiku, koja ih je ispratila ovacijama..." Za vrijeme koncerta sedmorice beogradskih džez majstora aplauz nije ni prestajao sve vrijeme, što zbog muzike, što zbog šoumenskog nastupa Vladimira Rackovića, umjetničkog rukovodioca orkestra, bendžoiste i vokalnog soliste.
Znalački nas je vodio kroz istoriju džeza, duhovito najavljujući svaku numeru, a pjevala je, osim njega, i osmi
lan orkestra Aleksandra Bijelić. Slušajući ih, prosto smo mogli da opipamo svu radost života, ali i tugu afričkoameričkih žitelja Nju Orleansa, u kojem je džez i nastao na samom kraju 19. vijeka.
Vjerujem da je "Zimska scena Barskog ljetopisa" ovim sjajnim koncertom dobila još svojih odanih prijatelja, koji će svoje zimske i proljećne dane mjeriti po događajima četvrtkom u kultnoj sali barske kulture, u Dvorcu kralja Nikole.
* * *
Nekad sam nastojao da se istaknem pred svojim roditeljima, sad "crkoh" da dobijem pohvale od kćerki.
Šetali smo najljepšim dijelom crnogorske obale, miločerskom rivijerom, opijeni suncem i ljepotom krajolika.
Došao sam prije supruge i dvije starije kćerke do vile "Miločer". Na terasi nije bilo nikog. Upitao sam na recepciji da li možemo da popijemo kafu. Rekli su da možemo, učinilo mi se - više da nam učine nego što na terasi stvarno poslužuju kafu.
Naručili smo tri "kapućina" i jedan "espreso" s mlijekom. U narednih pola sata uživali smo na suncu, u tišini i čarobnom pogledu. Pred tom ljepotom čak su i moje poslovično govorljive dame utihnule, hvaleći me za ugođaj koji sam im priredio. Ako ima raja na zemlji, onda je ovdje, pomislio sam, a naglas rekao: "Grđe, a ljepše kafe nikad nismo pili!" Kafa i "kapućino" bili su - nikakvi.
Poslije pola sata zatražio sam račun. Nonšalantno sam otvorio kožnu svesku i momentalno se okrenuo oko sebe da vidim da nije u pitanju skrivena kamera: račun je iznosio 25,70 evra!
Epilog je u sljedećem: da smo prije nego smo sjeli pitali koliko košta kafa, nestali bismo odatle u vidu magle, ali, zbog nevjerovatnog polusatnog zadovoljstva, kad vam se učini da nije ništa kako jeste, nego je sve mnogo bolje i ljepše, nismo zažalili nijednog trena što smo tog 26. januara 2018. popili (lošu) kafu po paprenoj cijeni.
* * *
Slikar Muharem Muratović je zahvaljujući svojim čudesnim radovima na kojima dominira mistični lik žene obišao mnoge zemlje, ali se uvijek vraćao pitomim Mrkojevićima.
"Djetinjstvo je riznica svega, a ja sam imao sreću da sam rođen u lijepom kraju, punom sunca, gdje se živjelo sa prirodom, gdje sam, za razliku od djece iz urbane sredine, pratio magiju kako pupoljak prerasta u cvijet i plod, kako se po velikim njivama crta brazda koja liči na liniju a daje plodove..." - kazao je nedavno u odličnom intervjuu za "Vijesti" povodom 45 godina svog staralaštva.
Za vrijeme sjednica Skupštine opštine Bar, uvijek malo proćaskamo u maloj sali SO odakle novinari Radio Bara prate zasjedanje. Prošli put u jednoj rečenici objasnio mi je svu filozofiju života mirnih, dobrih ljudi iz Mrkojevića i njhovog viševjekovnog opstanka na ovom nemirnom prostoru.
- Znaš li šta mi je prije neki dan rekao moj komšija iz Mrkojevića kad je naletio na neku gužvu dolje u gradu?
- Šta?
- Ako možeš - zaobiđi, ako ne možeš - sačekaj da prođe.
* * *
Na Sajmu knjiga u Podgorici prošlog proljeća gostovali su Rajko Grlić i Ante Tomić, autori veoma dobrog filma "Ustav Republike Hrvatske". Scenario su, u osami, pisali zajedno. "Prvu ruku" poslali su na tri adrese, pored ostalih, i Srđanu Karanoviću, Grlićevom kolegi iz čuvene "Praške škole" filmske režije. Poslije izvjesnog vremena, stigao je odgovor.
- I ti kažeš da ti je Srđan prijatelj? - upitao je Ante, aludirajući na činjenicu da im je Karanović "nagrdio" scenario.
- Naravno, pravi prijatelj je taj koji ti iskreno kaže šta misli o tvom djelu i nesebično ukaže na greške.
I "prva ruka" mog romana "Počelo je s nesanicom" pretrpjela je batine kao zubačko magare, pa će ovo porodično štivo morati da prođe još najmanje "dvije ruke"...
* * *
Crnogorski novinari nemaju naviku da idu u Podgoricu na mitinge i proteste, a trebalo je, makar iz esnafske solidarnosti, da budu onomad pred Skupštinom kad se protestovalo protiv raskubanja Savjeta RTCG i očiglednog zajazivanja Javnog servisa.
* * *
Dešava se negdje u Crnoj Gori, a može i u bilo kojoj bivšoj jugoslovenskoj republici, izuzev, pretpostavljam, Slovenije.
Kolona vozila na cesti, veliki zastoj.
Čovjek prilazi i kuca na prozor. Vozač otvori.
- Oprostite...
- Šta se događa?
- Teroristi oteli kompletnu Vladu i traže otkup od 10 miliona evra ili će sve ministre politi benzinom i zapaliti.
- I, koliko ljudi daju?
- Pa, kako ko može - litar-dva.
Bonus video:
