Zaliv je blistao kao čelični mač, sivo i zlatno borili su se za prevlast. Na molu ispred brodića sjedio je mladić nordijski bijele kože, sa žbunom dredova na glavi. Ispred njega se protezala džinovska lula, ili mi se to samo činilo, jer je mirisalo na travu. Mladić je napeo obraze kao žabac i dunuo u veliku tamnu cijev zakrivljenu na kraju. Zvuk koji se oglasio iz utrobe instrumenta bio je mješavina brundanja i kreketanja. Takav zvuk bi ispustio čovjek koji vam nešto dovikuje pod vodom, samo kada biste ga mogli čuti.
Muzički instrument bi po obliku mogao biti i neka vrsta alpskog roga. Prepoznao sam didžeridu, obredni instrument australijanskih starosjedilaca. Oslo-fjord je najsjevernija tačka planete na kojoj sam ga vidio. Nad zalivom je proletio galeb i užasnuto kriknuo, taj krik se pomiješao sa melodijom didžeridua i brodskom sirenom. Dopuštam da moje misli uzjašu taj zvuk i odlutaju u prošlost.
Kao mlad čovjek često sam slušao jednu sedamnaestominutnu stvar američkog benda Ajron Baterflaj (Iron Butterfly) iz 1968. Legenda kaže da je pjevač Dug Ingl umjesto In the Garden of Eden - u rajskom vrtu - zbog jezika otežalog od galona popijenog vina uspio da otpjeva In-A-Gadda-Da-Vida. Ovaj duvač iz luke u Oslu vratio mi je sjećanje na taj zvuk. A odmah potom i na djevojku s kojom sam u beogradskom Studenjaku slušao takve stvari. Pomislio sam da niko nije otputovao tako daleko na sjever da bi se sjetio nje.
Norveški Kalemegdan
Večernja rumena uzmaglica pada na fjord. Prisjećam se mog cjelodnevnog muvanja po norveškom glavnom gradu. Čim sam stigao u grad, otišao sam na tvrđavu Akershus iznad luke. Od svog nastanka krajem XIII vijeka devet puta je bila pod opsadom. Negdje u dubini ovih zidina memorisana je i patnja zatvorenika jer je ispod zidina bio ozloglašeni zatvor.
Odavde je najlakše sporim pogledom zagrliti Oslo. Dolje je i silueta gradske vijećnice koja svojim spartanskim linijama više podsjeća na utvrđenje od cigle sa dva tornja. Iza nje je centar. Odlikuje ga protestantska nepretencioznost u arhitekturi, svedena elegancija, daleko od svakog mediteranskog rasipništva u bojama i formama. Pa ipak silueta grada ima nešto maritimno sjetno. Čak bi uz ovu paletu srebrnosivih tonova išao i lisabonski fado, jednako tugaljiv kao norveške narodne pjesme.
Silazim u grad, zaobilazim Vijećnicu i ubrzo izbijam na Ulicu Johana Norveškog ili Karla XIV Švedskog. Norvežani i Šveđani se ne svađaju čiji je bio kralj jer je kao vladar i jednih i drugih u stvari bio Francuz - Žan Batist Bernadot. Ovog Napoleonovog generala, a kasnije i njegovog ljutog rivala, usvojio je švedski kralj, a Norvežani podržali. Tako je nekadašnji francuski revolucionar kao švedsko-norveški kralj sebi obezbijedio ulicu u Oslu. Ona lijevo kao tobogan vodi do Kraljevske palate, a desno se zariva u sam stomak grada obrazujući koridor od kafea i radnji.
Krik
Sve starije građevine u Oslu potiču iz trovjekovnog perioda kada se grad zvao Kristijanija.Tek 1924, Norvežani su mu vratili istorijski naziv. Silazim prema palati i skrećem u Univerzitetsku ulicu. Pred brojem 13 je moje odredište - Norveška nacionalna galerija. Ovamo me je dovela jedna slika Edvarda Munka - Skrik. U norveškoj riječi prepoznajemo našu riječ „krik“, ili - vrisak. Postoji ukupno šest verzija te slike. Nastajale su između 1893. i 1910.
Vidio sam na jednoj izložbi u Hamburgu verziju iz 1910. Ali jedna od najznačajnijih slika u poslednja dva vijeka, onakva kakva je najprije nastala, čeka me ovdje. Ulaz u Nacionalnu galeriju je besplatan. I već stojim pred njom - bespolna figura koja se drži za glavu i vrišti, na mostu, dok nebo iznad vode na zapadu krvari.
Munk je zabilježio da je na jednoj šetnji u Oslo-fjordu zastao na mostu i vidio - to što je poslije naslikao. Munk je ustvari „čuo“ vrisak prirode, a kasnija recepcija je u ovoj slici prepoznala krik usamljenog i nesrećnog pojedinca - modernog čovjeka. Tako je ova figura postala rođak Kafkinog Jozefa K.
U Berlinu je izložba na kojoj je 1892. učestvovao Munk izazvala skandal. Konzervativno prusko građanstvo oličeno u tadašnjoj akademskoj kritici nazvalo je Munkovo slikarstvo „anarhističkom provokacijom“. Ali su mladi u Munku vidjeli nekoga ko je konačno progovorio njihovim jezikom. Prepoznali su „radikalni individualizam“, subjekivnost bez kompromisa. U Francuskoj su njegov način slikanja nazvali „literarnim“. Ja bih ga nazvao pjesničkim.
Suočen sa „Krikom“ u Oslu vidim, bolje rečeno, osjećam, zašto je ovaj norveški melanholik imao proročku ruku: 127 godina nakon nastanka ova slika s lakoćom djeluje na mene, uvlači me u svoju osjećajnost, ja je intuitivno razumijem.
Od Osla do Carigrada
Oslo se na norveškom izgovara - Uslu. Us je ušće. Tako da je grad ustvari Ušće rijeke Lu. Osnovao ga je Harald III Strogi, norveški kralj koji je vladao sredinom XI vijeka. Norveški plemić je zbog unutrašnjih trvenja u zemlji pobjegao u Novgorod, pa potom - u Carigrad. U mladosti se istakao u vizantijskoj službi, kao član varjaške garde vizantijskih careva. Elitni vizantijski gardista vraća se u Norvešku i postaje kralj. Tako svojim životom spaja dva fjorda, onaj u kojem je osnovao Oslo i carigradski Zlatni rog.
Današnji izgled Oslo duguje velikom požaru iz 1624. Tada je Norveška bila pod danskim kraljem Kristijanom IV. On je grad premjestio bliže tvrđavi i ponovo ga izgradio po renesansnim idealima. Geometrijski jasna mapa grada potiče iz tog vremena.
Na povratku iz Nacionalne galerije skrećem u Ulicu Kristijana IV. Duž nje pješačim do kraja - dok ne pređe u Ulicu Grensen. Kao da u toj riječi prepoznajem slovensku riječ „granica“. Listam rječnik, i zaista - limit, ograničenje, međa...
Upravo džez
Na broju 8. se smjestio Bare Jazz AS. Simpatično unutrašnje dvorište sa baštom, zdanje od cigle i prodavnica muzičkih nosača zvuka sa kafeom. Odlazim na prvi sprat i uz kafu uživam u diskretnom ali moćnom zvuku koji isijavaju posvud posijani zvučnici. Znam da me čeka iščuđavanje kod plaćanja računa - Oslo se stalno takmiči sa gradovima kao što je Tokio za titulu najskuplje prestonice svijeta - ali naručujem dodatno sok, kako bih produžio boravak u kafeu. Do tada sam u Njemačkoj, gdje sam živio, slušao uglavnom Jana Gabareka, norveškog saksofonistu koji je svojim radom obogatio svjetski etno-džez. Ovaj put je iz zučnika dopirao nevjerovatno topao ženski vokal, sa nekim soulom u glasu koji me je odmah osvojio. “Faith, Trust und Pixiedust”, tako se zvala prva stvar.
Otišao sam do šanka i raspitao se kod mladića koji je mijenjao muziku. On mi je rekao ime koje je zazvučalo poprilično norveški. Solvej Šletajej. Zamolio sam ga da mi pokaže omot albuma. Tamo je bila ona - međunarodna diva norveškog džeza, samo što je njeno ime, kao i većina norveških izraza, bilo napisano daleko od fonetskog principa: Solveig Slettahjell.
Platio sam dva pića - koštala su kao četiri u Njemačkoj, a kompakt disk Pixiedust - Vilenjačka prašina - možda za trećinu više. Ipak sam izašao na ulicu srećan. Da živim u Oslu dolazio bih ovamo.
Son kao san
Arne me je te večeri odvezao u Son - mjestašce na pedesetak kilometara južno od Osla. Ono je jednom bilo važna luka, potom pospano ribarsko mjesto, a već skoro čitav vijek je „umjetnička varoš“ koju su otkrili pjesnici, slikari i imućniji Norvežani kao svoj idealni zavičaj. Arnea sam svojevremeno upoznao u Sarajevu na međunarodnom književnom festivalu. Razgovarali smo dugo na mješavini engleskog i njemačkog. Arne se poslije javio iz Norveške i pozvao me da posjetim njega i njegovu suprugu u Sonu. Nije mi trebalo dva puta reći. To je za mene bila zemlja Henrika Ibzena čiju sam Noru gledao u izvedbi sarajevskih studenata Akademije, zemlja Knuta Hamsuna čiji su me Plodovi zemlje fascinirali uprkos njegovoj simpatiji za naciste. Zemlja pacifiste i ekologa Tora Hejerdala koji je napisao čarobnu knjigu o svom putovanju drvenim splavom Kon-Tiki preko Pacifika.
U Sonu su me dočekale drvene „švedske kućice“ iznad čeličnoplave vode, opušteni komšiluk, druželjubivost. U jednom restoranu mi je na tanjir skočio norveški losos, kojem nisu ni bili potrebni začini da osvoji ubjedljivo prvo mjesto na listi svih riba koje sam pojeo u životu. Voda potoka koji juri kroz šumu tamo je na neki način - više voda, bliža je Platonovoj ideji vode. Pogled sa brda iznad Sona bio je ljepši od bilo koje razglednice. Sjetio sam se da je jedan svemirski arhitekta u kultnoj knjizi Daglasa Adamsa “Autostoperski vodič kroz Galaksiju” s ponosom rekao da je za stvaranje Norveške dobio specijalnu nagradu. I ja bih mu je dao.
Te jeseni 2005. kada ubistvenog ludila Brejvika nije bilo ni u naznakama, Norveška i njena himna čiji tekst je napisao nacionalni bard Bjernstjerne Martinus Bjernson bili su u potpunom skladu: Ja, vi elsker dette landet - Da, mi volimo ovu zemlju.
Bonus video:
