Pogača

Vjerujete li da je ovo nekakvo čudnovato siledžijsko doba? Da je ovo epoha koja mrcvari i mrvi sve čovječno u čovjeku? Da je ovo vrijeme zle misli, vrijeme duševne nemoći, vrijeme kad se čovjek o sebe samog sapliće?

Vjerujete li da je red da se stvar najzad preokrene? Da se napravi neka nova raspodjela kojom možda vi više dobijate?

Teško da to može biti...

Svaka čovjekova zamisao koja ima za cilj društveni napredak, u sebi sadrži jedan krupan propust, a to je nepoznavanje sebe samog, nepoznavanje čovjeka i njegovih sklonosti uopšte.

Evo zamislite varoš koja broji deset porodica. I zamislite da se u toj varoši dnevno proizvede deset pogača, što će reći da u prosjeku jedna pogača sljeduje svakoj porodici. Recimo da osam od tih deset porodica, pa evo recimo neka čak i devet prihvata takvu raspodjelu, recimo da devet od deset porodica uzima zdravo za gotovo to uvjerenje da je jedino razumno ako se deset pogača razdijeli ravnopravno na deset porodica, odnosno da na svaku od deset porodica ide jedna od deset pogača. No ostaje ona jedna porodica koja gleda malko drugačije na čitavu stvar i ta jedna je dovoljna da pokrene tok događaja kojem jednom kad se začne više ne može biti kraja. Ova jedna porodica, pod izgovorom straha od gladi, ili kako već vam drago, pokušaće da dođe i do druge pogače.

Već sjutradan, do ostalih porodica stiže vijest da je ova jedna porodica dograbila dvije od deset pogača te da nadalje slijedi nešto manje razumna raspodjela u kojoj pomenutoj porodici sljeduju dvije pogače dnevno, a preostalih osam pogača dijeliće se na devet preostalih porodica.

Sjutradan, neka sedam od ovih devet, pa evo uzmimo da čak i osam od devet porodica prihvati takvu nepravičnu raspodjelu, da od sada jednoj porodici sljeduju dvije, a ostalim porodicama nešto manje od čitave pogače, opet je dovoljna ona jedna porodica koja preostaje, s nešto više gramzivosti, koja će opet pod nekim svojim izgovorom probati da učini isto, za svaki slučaj, da sebi proba dograbiti jednu pogaču više, ne jednu od dvije kojima raspolaže ona prva prodica, već jednu od onih osam koje preostaju da se razdijele na preostalih devet porodica.

E sad zamislite rasplet sjutradan? Pa onda sljedećeg dana? Pa sljedećeg?

Dolazimo najednom do novog poretka. Najednom ispada da četiri porodice raspolažu sa osam pogača, svakoj po dvije, dok preostalih šest porodica raspolaže sa preostale dvije pogače.

Ni tu nije kraj. Makar jedna od ovih istaknutih porodica sa po dvije pripadajuće pogače pokušaće da uveća svoje sljedovanje, to jest da dođe i do treće pogače.

Jasno je kuda ovo vodi.

Ova nepravična raspodjela mijenja se iz dana u dan. Ova nepravična raspodjela iz dana u dan postaje sve više nepravična, a sve manje raspodjela.

A sad zamislite da se odnekud pojavi još novih pet pogača koje mogu ući u ukupan broj za raspodjelu? Šta potom biva? Da li će te nove pogače biti dodate na većinu porodica koje su spale na svega par pogača ili će nekako opet završiti u rukama onih par porodica koje raspolažu većinom pogača?

Konačno, dešava se da svega par porodica raspolaže sa recimo četrnaest pogača, a sve ostale porodice dijele onu jednu preostalu pogaču.

Nek je na deset porodica, ili na stotinu, pa evo i na hiljadu, samo jedna gotova da poremeti ravnotežu raspodjele, ta jedna dovoljna je da izazove ovaj "efekat pogače". Nek je na deset ljudi, ili na stotinu, pa evo i na hiljadu, samo jedan čovjek gotov da zatruje more, taj jedan dovoljan je. More će biti zatrovano. Ishod je uvijek isti.

I možda se to može podvesti pod siledžijsko, pa i surovo, nemoralno, no u krajnjem to nikako nije stvar pakosti. Jer to je ta ljudska sklonost koja se vječito zanemaruje. Onaj koji je udesio da ima više, ne uviđa da je istovremeno učinio da drugi ima manje.

Sad zamislite na nivou svjetske populacije kolika je cjelokupna proizvodnja hrane, te kolika u prosjeku po osobi, a onda promislite samo koliko ljudi gladuje.

Istom metodom dođite do prosječnog broja ležajeva po osobi, a onda pomislite samo koliko je ljudi koji nemaju gdje da prenoće.

Dalje promislite o proizvodnji odjeće, te koliko je onih koji nemaju šta da obuku.

Ne postoji takva raspodjela pri kojoj bi ova slika mogla biti drugačija. Da li se, dok ovo čitate, bunt koji predugo tinja u vama najzad malko raspalio? Ili ne marite jer još uvijek imate svoju zadovoljavajuću količinu pogače? Svejedno je. Ovaj efekat pogače se možda upravo mimo vas svakako iznova pokreće i preokreće. Jer njemu ne može biti kraja. Jer društvena raspodjela uistinu ne postoji. Jer samo jedan čovjek dovoljan je da je poremeti.

Autor je diplomirani ekonomista iz oblasti turističkog i hotelijerskog menadžmenta