Iako konfesiju i naciju (kao istorijsko-politički entitet) čovjek ne bira promišljenom odlukom, one ga toliko emocionalno pokreću, da je često lojalan ovim apstraktnim identitetima gotovo kao i svojoj porodici. Pravoslavno hrišćanstvo i državotvorna svijest su najdugotrajniji i najdublje utemeljeni identiteti Crnogoraca. Crnogorska državotvorna svijest razvijala se u sukobu sa osvajačima druge konfesije, pa je pravoslavni identitet važan element u formiranju i državno-nacionalne svijesti svakolikih Crnogoraca (bez obzira kako se nacionalno iskazuju). Stoga grubo i zaoštreno sukobljavanje Crkve i nepopularne državne vlasti koja prijeti formiranjem svoje crkve, veliki broj građana doživljava kao napad Đukanovića i DPS-a na njihov lični i konfesionalni identitet.
Od antičkog Egipta, pa do danas, crkva je jedan od temelja na kojima počiva klasni društveni red. Hegel je ovo smatrao pozitivnim svojstvom religije. Marks je htio da revolucionarno mijenja svijet, i zato je u njegovoj kritici Hegelove filozofije prava, religija „opijum za ljude“ na kojem počiva buržoasko pravo i buržoaska vlast. Pravoslavne crkve uz to preferiraju istočnjačku despotiju kao društveni poredak. Njihov ideal je Bog, Car i Otadžbina. Politički aktivni građanin i prava čovjeka su nepoželjne teme u tom modelu. Stoga je Đukanović dok se peo na vlast i gradio svoju despotiju cjelivao ruku Crkvi.
U sukobu bivših marksista i Crkve koji je u posljednje vrijeme na sceni, građani su masovno stali na stranu Crkve. Režim je zabrinulo to što poveliki broj učesnika litija čine njihovi sljedbenici. Uprkos tome, jedno vrijeme nijesu htjeli da čuju riječi Prvosveštenika, koji im poručuje: poništite zakon koji nam oduzima imovinu i mi ćemo vas (ponovo) podržati. Valjalo je Crkvu, koja ima značajan politički uticaj, učiniti zavisnom od režima. Pošto je većina političkih partija protiv sukobljavanja države i Crkve, izgledalo je da će ishod sukoba režima i Crkve zavisiti od ishoda predstojećih izbora. Takva pozicija vlasti mogla je da par procenata tradicionalnih glasača DPS-a motiviše da daju glas drugim partijama. Uz posredovanje važnih ambasada, Crkva i vlast su, izgleda, našli zajednički interes prije izbora. Spašeni su i imovina Crkve i DPS.
Da je Crkva mogla da računa na independiste, stvari bi se, možda, rasplele drugačije. Od kad je 1918. godine nestala crnogorska nezavisna država, pravoslavna crkva u Crnoj Gori je svoju duhovnu misiju obavljala kao promoter svetosavlja. Svetosavlje nije samo vjerska, već je i velikodržavna doktrina, pa se teško miri sa činjenicom da su Crnogorci obnovili nezavisnu državu i iskazuju nacionalnu distinkciju u odnosu na srpstvo.
Crnogorci independisti su učešćem u litijama poslali poruku Crkvi da su spremni i da joj oproste za ulogu koju je imala 1990-ih, pod uslovom da ona krene u obnavljanje duhovnog jedinstva pravoslavnih Crnogoraca, uz poštovanje njihovog različitog pogleda na nacionalno pitanje. Više intuitivno nego svjesno, pozivaju je na legalistički princip Cuius regio eius religio (čije kraljevstvo, toga i religija), kojim su prekraćeni vjerski ratovi među katoličkim i protestantskim vladarima. Ovaj princip treba da važi i u pravoslavlju jer ga je u hrišćanstvo, u suštini, uveo car Konstantin. Kad je sam postao hrišćanin, proglasio je hrišćanstvo za državnu religiju u Rimskom carstvu. Saglasno ovom principu, independisti imaju pravo da traže od Crkve da prihvati većinsku volju crnogorskih građana da imaju nezavisnu državu i da da prednost jevanđelju u odnosu na bilo koji nacionalizam.
Crkva nije odavno imala ovakvu priliku za jačanje svoje pozicije u društvu. Htjela bi da je iskoristi, ali dok ne prevaziđe neprijateljski odnos svetosavlja prema crnogorstvu, ne može računati na potpuno „pomirenje“ s independistima. Đukanovićevo istorijsko vrijeme je prošlo i njegova diktatura ide neminovnom kraju (bez obzira koliko će još njegova vlast trajati). Crkva će svakako nadživjeti Đukanovića (kao što je nadživjela i komunizam), ali nije jasno da li će u trenutku krize koju prati pad svake diktature Crkva raditi u korist još jednog anšlusa.
Povodom dana državnosti, Đukanović pravilno kaže da Crna Gora može postojati samo kao država slobodnih i ravnopravnih građana, bez obzira na vjeru i naciju, ali skriva da je problem koji egzistencijalo ugrožava savremenu Crnu Goru, nesloboda i nejednakost njenih građana koju je on proizveo da bi učvrstio diktaturu. Lišio je građane pravednog suđenja, uveo ucjenu za dobijanje glasova, ucjenu za dobijanje posla, ucjenu za ostvarivanje svih prava koja Ustav garantuje. Kupovinom odbornika u Nikšiću, Kotoru i Budvi pokazao je da ne priznaje ni izbore. Proizveo je kafkijanski košmar u kojem je nesloboda i u vazduhu koji se diše.
Stoga, to što zajedno sa sveštenicima marširaju vjernici i ateisti, stari i mladi, intelektualci i nepismeni, bogati i siromašni, independisti i unionisti jeste bezprecedentni primjer građanskog bunta, a ne samo podrška napadnutoj Crkvi. Odlazak k crkvi je istorijski (predkomunistički) refleks. S Crkvom se Crna Gora branila od svakog okupatora. Današnja Crna Gora je okupirana kriminalnom hobotnicom DPS-a, pa je Crkva u ovom kontekstu oličenje potrebe građana za slobodom.
Crkva, međutim, ne razumije u potpunosti karakter podrške koju je dobila. Pozivajući neki dan Đukanovića da se (po)krsti i pođe tragom Kralja Nikole u obnavljanje pravoslavne hegemonije na Kosovu, naš Prvosveštenik pokazuje da ne shvata da je vrijeme njegovih i Đukanovićevih osvajanja u ime srpstva, hvala bogu, završeno. Dvaput se u istu vodu ne može ugaziti, jer su se promijenili i voda i ljudi. Ne samo što se Đukanović opametio ili što bi izgubio podršku sponzora bez kojih je njegova diktatura neodrživa (God Bless America), već prije svega zbog toga što značajna većina crnogorskih građana danas misli drugačije o vremenu u kojem je Mitropolit ostao zarobljen.
Mitropolitov poziv građanima da ne glasaju za Đukanovićevu vlast, čuli su samo oni koji o srpstvu, crnogorstvu, Kosovu i Evropi misle kao i on. Poziv nijesu čuli oni od kojih zavisi da li će doći do promjene. To su oni koji glasaju Đukanovića iz straha da bi Crkva i njeni sljedbenici mogli ponoviti podvige iz 1990-ih. Crkva nije učinila gotovo ništa da ih uvjeri da se to više ne može dogoditi. „Rent a mitropolit“ je morao da ponizno pristane da sad on cjeliva ruku diktatoru.
Da je Mitropolit rekao svojoj pastvi da i Crkva hoće da spašava crnogorsku državu i podrži građanski suživot u njoj, njegov poziv bi čuli svi. Tada bi bilo manje neprijateljstva u opoziciji i bila bi moguća i zajednička opoziciona izborna lista. Uz poruku takvog sadržaja, vjerovatno bi bila i pobjednička. I ako dođe do dogovora vlasti i Crkve, Đukanović će da plaši svoje sljedbenike Crkvom i njoj podložnim partijama, kao nekim ko hoće da poništi državnu nezavisnost Crne Gore i spriječi njen put ka Evropi. Neki će u to i povjerovati, iako to nije moguće. Tzv. prosrpske partije, u postojećem odnosu snaga, nemaju političku moć za tako nešto. Niti većina njih to želi.
Đukanović će izgubiti vlast, a Crkva dostojanstveno i u miru obavljati svoju duhovnu misiju tek onda kad dominantna većina onih koji protiv njega glasaju to budu činili iz istih razloga: radi slobode i jednakih prava za sve građane i različitosti.
Bonus video:
