Kakvu predstavu imamo o diplomatskim predstavnicima stranih zemalja? Vjerovatno većina pomisli na učtive ljude koji nikada ne skidaju kravatu i nikada ne kažu šta zaista misle. Oni skloniji teorijama zavjere zamišljaju ambasadore moćnih zemalja kao lutkare koji vještim prstima kontrolišu svaki pokret domaćih političara.
Balkanski kafanski folkloristi obično pripisuju svemoć zapadnim, ponekad ruskim diplomatskim gastarbajterima. Ima ih koji tu projekciju moći vide u predstavnicima jačih islamskih zemalja. A kada se desi nešto što tu svemoć očigledno zaniječe onda se akreditovanim gostima pripisuje nesposobnost ili pak pasivnost iz zle namjere.
Moje iskustvo sa zapadnim diplomatama ne može potvrditi, ali ni osporiti ove predodžbe. Oni su uglavnom onakvi kakvim ih prikazuje moć koju zastupaju. Na ličnom nivou radi se o šarolikom narodu. Ima njih ćutljivih i učtivih. Ima ih ciničnih i grubih. Ima ih pametnih, a ima ih, s oproštenjem, i poprilično ograničenih.
To važi za ukupnu hijerarhiju pri ambasadama, ministarstvima spoljnih poslova, ali i za briselsku ili berlinsku političku elitu koja se bavi spoljnom politikom.
Kobna zabluda
Bilo bi logično da oni koji su bliži mjestu zbivanja, dakle ljudi iz okruženja ambasada, direktori političkih fondacija ili nevladinih organizacija, bolje poznaju svoju materiju od šefova u dalekim evropskim prijestonicama jer - u toj materiji žive. Većina njih i vjeruje u to. U to vjeruju i njihovi šefovi. No, to se često ispostavi kao kobna zabluda.
Stranci koji su na Balkan došli da zastupaju nečiji interes - koji može, a ne mora da se poklapa sa interesima domicilne političke elite, a skoro nikada nema dodira sa stvarnim željama običnog čovjeka - ni poslije nekoliko godina boravka u zemlji nisu potpuno svjesni simulakruma u kojem žive. Inscenirani svijet sačinjen od konverzacije na engleskom, analitičkih izvještaja činovnika i uparađenih prijema spada u globalne šablone. Bezličan je poput šoping centara ili aerodroma. Međunarodni izaslanici uglavnom stanuju u matriksu.
Kako on izgleda iznutra?
Njihov stan je obično tri do četiri puta skuplji od najluksuznijih stanova domaćih ljudi koji rade za njih. Na njihovim žurkama i prijemima jede se probrana hrana često pripremljena od sastojaka uvezenih “diplomatskom poštom”. Njihova djeca idu u elitne strane škole. Na dječijim rođendanima stranci susreću domicilne roditelje, koji sebi mogu priuštiti basnoslovne školarine. U Balkanskim zemljama se tako školuju uglavnom djeca ratnih profitera ili mališani koji odrastaju u blagostanju nastalom na osnovu pljačkaške tranzicije.
Selektivno iskustvo
Selektivno iskustvo u dodiru sa domorodačkim stanovništvom strancima sugeriše da je stvarnost zemlje u kojoj se nalaze - ma koliko ekonomski pokazatelji, izvještaji organizacija za zaštitu ljudskih prava i bilteni tajnih službi govorili drukčije - na neki način slična stvarnosti zemlje njihovog porijekla. Nisu li automobili parkirani pred rezidencijom čak raskošniji od njihovih? Ne nosi li mladi opozicioni političar sat vrijedan nekoliko hiljada dolara? Nije li sestrić državnog sekretara fino utegnut u odijelo od kašmira? Nije li ljepotica čije su obline umjetničko djelo genijalnog domaćeg plastičnog hirurga ukrašena originalnim dijamantima?
A njihova djeca? Zar im roditelji za proslavu, sedmog ili osmog rođendana ne zakupe luksuzne restorane, uz stotinjak zvanica?
Tako djeca stranaca, obični klinci iz predgrađa Štutgarta ili neke jorkširske provincije, koja u svojim zemljama nikada ne bi dospjela ni u gimnaziju, pohađaju elitne škole i druže se sa razmaženim izdancima domaće skorojevićke elite. Koji isto tako ne bi bili tu da nije bilo rata i poratne grabeži.
Tako stranac provodi godine na službovanju u nekoj zemlji, šalje izvještaje pretpostavljenima, ima omiljena mjesta za izlazak, nauči pokoju riječ domaćeg jezika, a da u biti nikada nije zaista napustio svoje nevidljivo stakleno zvono. Između njega i stvarnog života tih zemalja podignut je debeli, prozirni zid. On nema stvarnog dodira sa problemima koji muče domaćeg čovjeka.
Podrška 'svojima'
Njegov posao je da se rukuje sa egomanima i da podržava „svoje“ korumpirane političare, generale ili sumnjive biznismene, a da eskivira „njihove“. Da sluša lukave savjetnike i da u fensi lokale i pozorišta izvodi atraktivne dame. U suštini nije važno da li je njegovo stakleno zvono postavljeno na Balkanu, u Latinskoj Americi, Africi ili na evropskom Istoku.
Diplomatska ili bilo koja druga međunarodna karijera zasniva se na principu bezuslovne lojalnosti onome ko te poslao tako daleko od svega što voliš i poznaješ. Tako da je uspostavljanje istinskog odnosa prema novoj zemlji i ljudima po sebi nepoželjno. Da li ste ikada vidjeli snimak stranog diplomate koji se srdačno rukuje sa krezubim čovjekom, onim koji nema novca ni za čorbu sa mesom, a kamo li za zubara? Sažaljenje razmekšava. Socijalna savjest parališe. Empatija nije diplomatija. Šta ako zavoliš mjesto službovanja? Ako pustiš korijen?
Otud čuveni rotacioni princip. Poslije nekoliko godina pakuju se koferi i na redu je sljedeća destinacija. Nova zemlja, novi lažni prijatelji, novi jezik.
Viđao sam diplomatske službenike kojima su Beograd, Sarajevo ili Podgorica bili peta ili šesta stanica ali oni mentalno nikada nisu napustili svoju zemlju. Jedan je u djetinjstvu maštao da postane operski pjevač, drugi neustrašivi advokat potlačenih, treći fudbaler. Ali su postali luksuzni nomadi. Svoje stakleno zvono nose sa sobom kao puževu kućicu, pa ih višedimenzionalna stvarnost iza stakla baš i ne zanima.
Međutim, njihova su djeca poslije nekoliko godina ipak počela doživljavati tuđu stvarnost kao svoju. Duboka tuga u dječijim očima dan uoči selidbe - to je tvrda valuta kojom njihovi roditelji, htjeli to ili ne, plaćaju svoje privilegije i karijeru pod staklenim zvonom.
Bonus video:
