Prošle nedjelje sam razgovarala sa profesorom Janom Gelom, za vrijeme njegove posjete Podgorici. U razovoru, koji je javnosti prenesen upravo onako kako je tekao, došlo je do nesporazuma: profesor nije iznio zamjerke na račun trenutno aktuelnog nacrta urbanističkog projekta „Kasarna Morača“, kako sam ja razumjela, već na račun idejnog rješenja uređenja sportsko-rekreativne zone uz Moraču, o kom ni ja ni šira crnogorska javnost i dalje nemamo nikakve detaljnije informacije. To je jedina moguća nejasnoća u ovom intervjuu, i ona je sada razjašnjena. Zato predlažem da se vratimo pitanjima koja su ostala otvorena.
Posjeta Jana Gela pružila je svima nama priliku da razgovaramo o tom „gradu za ljude“ koji bismo voljeli da napravimo u Podgorici. Taj razgovor je, međutim, zamalo izostao: posle Gelovog predavanja, kom su prisustvovali brojni predstavnici i predstavnice arhitektonske i urbanističke struke u Podgorici, gotovo da nije bilo pitanja. Kasnije sam od kolega čula komentare o tome kao nam profesor „nije rekao ništa novo.“ U tom leži paradoks večeri koji smo zajedno proveli na Gelovom predavanju – odjednom, glavnim ljudima Glavnog grada ovaj čuveni stručnjak je davao iste savjete koje im godinama pokušavaju dati ljudi koji se bave ovim poslom u Podgorici, i kojima su Gelovi postulati za razvoj grada „po mjeri čovjeka“ poznati iz teorije i prakse. To njihovo znanje se, međutim, nikada nije pretvorilo u praksu urbanog planiranja u Podgorici, jer model po kom se planiranje ovdje sprovodi dozvoljava nezavisnim stručnjacima i zainteresovanim građanima da u procesu učestvuju jedino u okviru javne rasprave, najčešće svedene na kratkotrajni performans participacije koji sve manje ljudi uzima za ozbiljno. Ako je proces izmjene postojećih i donošenja novih planova o upotrebi prostora našeg grada vođen interesima malog broja ljudi sa velikim političkim uticajem, a najveći dio zajednice iz tog procesa de facto isključen, kako možemo govoriti o stvaranju grada koji je dobro mjesto za život najvećeg broja njegovih žitelja?
Da li je City Kvart uređen onako kako je uređen jer je to najbolje za ljude koji u njemu žive? Ne, već zato što je to bilo najisplativije ljudima koji su ga izgradili, i kojima je zvaničnim procedurama dozvoljeno da ga takvog izgrade. Kada, i ako, budemo mijenjali taj urbani dizajn, platićemo za to iz zajedničkog budžeta koji bismo mogli da upotrijebimo za nešto drugo. Da li je gradnja City Keja, praćena uništavanjem prirodnog zelenila, izvedena po principima „Gradova za ljude“? Da li su neuređene javne površine oko zgrada Maxim i Normal – da ne idemo do Zabjela i Starog Aerodroma – dio plana za kreiranje humanog urbanog okruženja? Da li je urbanistički projekat „Kasarna Morača“, o kom bi ovih dana trebalo da javno raspravljamo, sa svojim blokovima stambenih zgrada na samoj obali rijeke, u interesu najvećeg broja sadašnjih i budućih građana Podgorice? Da li je ovo najbolje što možemo da uradimo?
Predavanje u Podgorici profesor Gel je zaključio porukom o tome da ljudi koji se bave prostornim planiranjem treba da planiraju izgradnju odozdo nagore, imajući na umu klijenta za koga rade: biće koje se kreće sporo, linearno, po horizontali, sa izuzetnim zanimanjem za druga ljudska bića. S obzirom na sve što se tokom poslednjih nekoliko decenija dogodilo sa podgoričkim urbanim razvojem, mislim da moramo priznati da u fokusu naših planova nije bio taj klijent: čovjek, građanin. Štaviše, ni eksplicitni pokušaji građana da zvanične planove učine boljim za zajednicu najčešće nijesu urodili plodom. Svima nam je svježa u sjećanju rasprava koju su građani i stručnjaci poveli povodom gradnje solitera pored hotela „Podgorica“ – gradnje za koju su i nadležne institucije utvrdile niz nezakonitosti, što opet nije zaustavilo proces, niti promijenilo problematične planove. Ove godine će Muzej moderne umjetnosti u Njujorku predstaviti velikane jugoslovenske arhitekture svjetskoj publici, među njima i Svetlanu Kanu Radević, pored čijeg najznačajnijeg djela sada, u sred Podgorice, stoji neprirodno visoko podsjećanje na našu kolektivnu nesposobnost da pametno i skladno planiramo prostor svog grada, po mjeri i za interes najvećeg mogućeg broja njegovih građana.
Isključivanje šire zajednice iz procesa prostornog planiranja ne može nam donijeti dugoročno dobra rješenja. Sa druge strane, grad treba da raste i da se razvija. Na nama je da učinimo taj poduhvat koliko je moguće zajedničkim i saradničkim, da u njemu komuniciramo i pregovaramo – i predstavnici gradske uprave, i građevinskih kompanija, i mjesnih zajednica, i strukovnih udruženja i građanskih organizacija. Za to su nam potrebni okviri, pravila, alati, informacije. Da se pozovem na aktuelan primjer: tokom trajanja javne rasprave o nacrtu urbanističkog projekta „Kasarna Morača“, iz nadležnog Sekretarijata Glavnog grada više puta je naglašeno da su dokumenti u kojima je projekat opisan dati na uvid javnosti i pored toga što to nije po zakonu obavezno. Međutim, ako se uvid u dokumentaciju smatra privilegijom a ne sastavnim dijelom procesa, kako javnost može da da konstruktivne komentare tokom trajanja javne rasprave? Kako možemo uopšte da učestvujemo u razgovoru?
Praksa pokazuje da su najbolji gradovi za ljude oni u kojima se ljudi osjećaju sposobnima da učestvuju u procesu stvaranja i mijenjanja svog životnog okruženja. Nekada su ti ljudi istraživači i praktičari kao što je Jan Gel, koji sam kaže da je ponosan na svoje učešće u stvaranju Kopenhagena kakav danas poznajemo; nekada su to autori i aktivisti koji predvode društvene pokrete, poput Džejn Džejkobs bez čije hrabrosti najljepše četvrti Njujorka ne bi preživjele modernističke zahvate. Ako sada mislimo da ne možemo uticati na budućnost ovog grada, onda već možemo pretpostaviti da ta budućnost neće biti dobra, i moramo krenuti u akciju za promjenu postojećeg stanja. Ako u toj akciji možemo da imamo pomoć i ekspertizu Jana Gela, utoliko bolje. Međutim, to nam to neće biti od velike koristi ako sam proces planiranja ne postane otvoreniji i odgovorniji prema budućnosti Podgorice.
Autorka je MSci studija urbanizma
Bonus video:
