Prošli smo Vlasotince, rijeka Vlasina je sa naše desne strane. Penjemo se solidnim putem, lijevo i desno su šumovita brda. Moj vodič Sale ovdje je u zavičaju. Pokazuje mi most prema brdskom selu, odakle su njegovi, a potom ukazuje na nekada živa, a sada oronula naselja uz glavni put, gdje je njegov otac bio učitelj.
Zastajemo kraj jedne lijepo uređene česme. U ovom kraju ljudi nisu gradili crkve već česme u spomen na velike događaje, drage ljude ili kao - sopstveno zaveštanje. Doručkujemo na mramornim stolovima. Vlasotinački burek koji je Sale usput pokupio nije baš sarajevski, ali je bolji od prosječnog leskovačkog. Umalo da mi doručak presjedne. Na tabli piše da su na tom mjestu bugarski fašisti ubili 65 partizanskih ranjenika. Jedan njihov preživjeli saborac podiže česmu.
Nastavljamo put. Planinski tok Vlasine privukao je razne “investitore”. Nekoliko malih hidroelektrana usisavaju pa izbljunu vodu. Sale sa gnijevom priča o tome. Priželjkuje otpor, kao na Staroj planini. Ali ovdje nema skoro nikog, sela su se ispraznila. Sa obje strane puta vegetacija osvaja nekadašnje livade i obalu.
Vasošica bez predgrađa
Mada je Crna Trava na engleskoj i njemačkoj Vikipediji označena kao brdsko selo, kada uđete u nju ona ipak izgleda kao centar varošice - samo bez predgrađa. Mahale i sela su na okolnim strmim obroncima Čemernika.
Šta znaju zapadnjaci - Crna Trava je dobila status varošice još 1923. Doduše, iseljavanje iz ovog kraja je zla kob mjesta. Najprije su se ovamo naseljavali sa Kosova, iz Makedonije, u vrijeme velike seobe Srba, bježeći od turske osvete. Već tada je na ušću Čemernice u Vlasinu, predjelu zapuštenom još od vizantijskog doba, pobrojano četiristotinjak kuća. Od nekoliko hiljada stanovnika poslije Drugog svjetskog rata centar najmanje opštine u Srbiji sveo se na jedva petsto-šesto duša, dok u 25 naselja opštine živi nešto više od hiljadu ljudi.
Ono što je građeno u vrijeme prve i druge Jugoslavije izgleda solidno. Nema solitera, kao na Kopaoniku. Kosi krovovi daju mjestu izgled planinskog odmarališta. Čak su škole, osnovna u koju ide manje od dvadeset i tehnička sa jednim odjeljenjem ispod trideset učenika, kao i Dom zdravlja podignuti u istom stilu.
U odnosu na obližnje Vlasotince ovdje je supstanca naizgled manje trošna. Ali samo naizgled. Kao i u drugim lijepim krajevima na jugu Srbije, i ovdje je je odavno zatvoren glavni hotel - Vilin lug. Crna Trava je na ivici populacione katastrofe. Godišne se rodi tek nekoliko beba, a umre pedesetak ljudi.
Spomenici nestalom svijetu
Na glavnom trgu postoje dva spomenika - jedan koji je, kako kaže Sale, prvo nosio orla pa petokraku, a sada je na njegov vrh opet zasjeo orao - i drugi, koji liči na tronogog pauka. Njegova namjena je da demonstrira nadaleko čuvenu graditeljsku vještinu ovdašnjih ljudi.
„Crnotravski neimar“ koji se nalazi nešto niže, niz Vlasinu, možda je jedini spomenik koji ima svog brata blizanca. Prvi je, kao što se i očekuje, u Crnoj Travi, a drugi u beogradskom Čuburskom parku - gdje su se u obližnjoj kafani skupljali crnotravski nadničari. Crnotravski okamenjeni neimar gleda ka Beogradu, a beogradski na jug, prema zavičaju. Oba je prošle godine podiglo beogradsko Udruženje Crnotravaca.
Ovaj patetičan spomenik me podsjetio na slične spomenike pijačnom nosaču u Istanbulu ili čistaču ulica u Ahenu. „Neimar“ podsjeća na to da su crnotravske ruke mnogo gradile po svijetu. Beogradski spisak reprezentativnih građevina u koje su udjenuti crnotravski znoj i vještina je najimpresivniji - od Skupštine, preko Pošte, nekoliko ministarstava, fakulteta, sakralnih zdanja do Belog dvora.
Tuga i ponos slobodnih zidara
„Pečaljnij“ - to znam još iz osnovne škole - na ruskom znači tužan. Ta riječ je u suštinskom srodstvu sa riječju pečalba. Nomadski život crnotravskih majstora počinjao bi s proljeća i nije ih bilo do kasne jeseni. Miroslav Mladenović Mirac, Saletov otac, napisao je nekoliko knjiga o toj muci. Jedna od njih je „Pečalbarska pisma“.
On u predgovoru kaže: „Moj kraj, na potezu od Vlasotinca do Crne Trave, je brdskoplaninski. Kukuruz je bio do struka, pšenica slaborodna da ishrani gladna usta, tako da smo imali samo raž i krompir. Menjali bismo ga sa Moravcima za nešto pšenice. Bili smo osuđeni na pečalbu“. Njegov otac i deda su bili pečalbari, kao i otac njegove majke. Sale dolazi iz porodice koja je vidjela svijeta, a tugovala za zavičajem. Nije čudno što i on i njegov otac pišu knjige. Nije čudno ni to što je on kao farmaceut pri vojsci učestvovao u misijama Ujedinjenih nacija od Čada do Etiopije i ko zna gdje još. Globalizovana pečalba.
Crnotravski svijet na plećima žene
Pažnju mi privlači spomenik koji je očito stariji i stilski smjeliji od poprilično socrealističkog spomenika neimaru. Riječ je o spomeniku podignutom u ime zahvalnost ženi - Spomenik Crnotravki. “Majke su preuzimale teret u kući, radile sve poljoprivredne poslove, čuvale djecu, muzle stoku, a čim bi se nazirali prvi brčići preuzimali bismo odgovornost muške glave, sve dok nam snaga ne poraste, pa ‘ajde u pečalbu“, opisuje Saletov otac gvozdeni zakon preživljavanja u ovom kraju.
Koliko gorke samoće, usamljenosti, nemirne mladalačke krvi tek udatih, a već napuštenih mladih žena, kolika odgovornost za djecu koja se rađaju uvijek s kraja ljeta ili u jesen jer su muškarci tu tek sa prvim snijegom, kolika snaga ženskog roda koja ne dozvoljava svijetu bez muškaraca da se raspadne i uruši.
Partizansko uporište
Crna Trava je bila jako partizansko uporište. Bugarska je blizu. U Drugom svjetskom ratu ovdašnji ljudi su bili izloženi brutalnim represalijama. Međutim, u novoj Jugoslaviji Crna Trava je uzorno ustaničko mjesto. Odavde je rodom Milentije Popović, beogradski student i revolucionar koji je prije više od pola vijeka tri godine bio i predsjednik skupštine socijalističke Jugoslavije.
Sale mi kaže da je ovamo na godišnjice partizanskih pogibija i stradanja lokalnog stanovništva znao doći i tadašnji komunistički vođa Bugarske Todor Živkov. Tome bi se mogli čuditi samo oni koji ne poznaju istoriju ovog kraja. Naime, juna 1944. u Crnu Travu stigla je četa bugarske partizanske brigade Čavdar. Njima su domaći partizani pomogli naoružavši ih. Politički komesar te brigade se od 1943. zvao Todor Živkov.
Na glavnom trgu su biste narodnih heroja iz ovog kraja Aleksandra Stojanovića i Mirka Sotirovića koji su poginuli 1943. Po Stojanoviću se zove i osnovna škola u mjestu.
Crkva na čekanju
Stoga ne bi trebalo da iznenađuje podatak da crnotravski vjernici - očito ih nije bilo puno - od 1946. sve do novog milenijuma nisu imali popa. Sale me vodi ka Crkvi Svetog Nikole iz 1635. ispred koje se gradi nova kapela sa bibliotekom, jer je crkva zimi studena. Unutra samuju vrijedne freske grčkog majstora koje nisu obnovljene. Ali crkva ponovo prima vjernike.
Interesantno je da je jedan sveštenik koji poznaje kraj priznao da nije samo revolucionarna prošlost mjesta već i nebriga crkve dovela do toga da je Crna Trava dugo bila područje bez institucionalnog hrišćanstva. Ljudi su se u gori znali okupljati oko „zapisa“ - zavjetnog drveta u koje je urezan krst.
Sale se ljuti na gradilište kapele jer je htio da mi pokaže krstače ovdašnjih momaka, koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu, a sahranjeni su negdje daleko od kuće. Majke su im napravile prazne grobnice. Izgleda da su ovi spomenici majčinskom bolu morali da ustuknu u procesu rehristijanizacije Crne Trave jer ih od gradilišta - nismo našli. Inače, zvonik uz crkvu je 1931. darovao Milić Popović, građevinar iz Crne Trave.
Pun lonac
Prije nego što pođemo iz varošice koja je na preko 1000 metara nadmorske visine, pijemo kafu u jedinom kafeu na glavnom trgu. Ovdje se svi znaju i pozdravljaju. Neki Saletovi drugovi iz Vlasotinca službuju ovdje. Opština čak nudi i stanove, samo da se neko doseli.
Prethodno mi je u lokalnoj biblioteci Sale pokazao knjigu Simona Simonovića zvanog Monka, crnotravskog hroničara, ratnika, oficira i pisca koji je proučavao crnotravsko pečalbarstvo i neimarstvo. Njega je sedamdesetih godina u čitaonici Narodne biblioteke Srbije upoznao Vasko Popa i posvetio mu pjesmu „Zidanje“:
Partizanski pukovnik u penziji Troši sav svoj novac I sve slobodno vreme Na knjige
Njegovi vršnjaci penzioneri Zovu ga u šetnju na čašu piva Zadirkuju ga zapitkuju Šta će mu to silno znanje
Nekadašnji zidarski radnik Kucka se kažiprstom po sedoj glavi
Neću da odnesem ovaj lonac Prazan pod zemlju
Razmišljam uz kafu o tome da ovdašnja legenda kaže kako je vojvoda Dejan 1389. pošao ovim putem na Kosovo. Sa vojskom se odmorio na travi. Njen miris ih je sve uspavao. Prespavali su boj i prokleli “crnu travu”. Razmišljam i o tome koliko li praznih lonaca na svijetu ljudi snesu pod zemlju. A neki se rode bistri na planini, između toponima kao što su Čemernik, Čemernica, Crna Trava. Pa ih radoznalost, ta crnotravska žeđ, ne napusti do zadnjeg daha.
Bonus video:
