Tekst godine napisao je Siniša Luković! (Otkrili podmornicu za čiju se olupinu zna duže od vijeka) Tema je: kako je današnja Crna Gora pronašla i otkrila podmornicu koja nikad nije ni izgubljena. Otkriće je da nema otkrića, da se sve dobro znalo u detalje, a da mi na pozicijama imamo teške diletante koji zaista nisu vični ničemu do kenebeku.
Kao što su u 2020. otkrili francusku podmornicu Fresnel, tako su otkrili i Petroviće, Vojislavljeviće, Duklju, Balšiće, Vladimira, Đilasa, Princezu Kseniju, Jelenu, Konte Zanovića, a što su više otkrivali, više su se ukopavali, više su se blamirali. Sve što su oni otkrili, to je otišlo u jeftinu propandu, samim tim zloupotrijebljeno i obesmišljeno. Kontra identiteta.
Ništa ne znamo jer sve pričamo napamet. Štancaju se istoričari iz Živkovog šinjela, a jednoumlje bez pokrića već je izrodilo atmosferu klaustrofobije. Živko je postavio model djelovanja, on je napravio matricu po kojoj si u pravu čak i kad griješiš. Jer on je plasirao tezu da smo “Nacija s greškom“! Kad su stvari tako postavljene, da te neko ubijedi da si rođen s greškom, imaš i alibi i izgovor. Što god da se desi reći ćeš da nije do tebe, jer greška nam je upisana u DNK. Sve je unaprijed oprošteno, kao djeci koja ne znaju što više treba a što ne da se ijekavizuje i jotuje pa umjesto “meso“ pišu “mijeso“. Može! Sve može. ”Nacija s greškom“ je vraški dobra teza za današnje političare, lako se na to nasloniti, mogu se uvijek okriviti preci, možeš uvijek okriviti neistomišljenite da su oni oni s greškom, a da si ti na pravoj strani, onaj koji greške vidi i pokušava ih ispraviti.
Čini se nekad da je savjetnik Živko tezu “Nacija s greškom“ posudio od Cece, one što njegovog šefa i ekipu zabavlja kad god je neka državna svadba na primorju, a Ceca u pjesmi “Rođen s greškom“ fino poje:
Šta ti vredi rođen si sa greškom
Sve je to u tvojim genima
A ja samo emotivna luda
Ceo život sa kretenima
I kako nakon ovakve blamaže sa podmornicom da ikome od ekipe sa vlasti povjerujemo nešto o autokefalnoj crkvi, o “imovini prije 1918.“, o jeziku, o Božićnom ustanku, o Krstu, o devedesetim, o Dubrovniku, o Štrpcima, o trećem paketu mjera, o štampanju glasačkih listića, o KAP-u, Limenki i Solani. Valja čitati knjige štampane prije 1989. godine, valja nekad otići u one naše poharane muzeje, valja pročitati i što su o nama drugi pisali, jer ako smo “Nacija s greškom“, teško da ćemo sami sebe u laži ikad uhvatiti. Sebe smo denuncirali, obrnuli smo igricu.
Zato je sjajan tekst Siniše Lukovića, da imamo kefala u kinematografiji, ne bi se snimao uzaludni nastavak Božićnog ustanka, već bi se snimio film o francuskoj podmornici, u koprodukciji Montenegro-Austrija-Francuska. Gotov je scenario, eto ga u tekstu. Bilo bi zamiljivo, gledljivo i autentično, sve kako naše dosadašnje snimljene “istorijske priče“ nisu. Jer, sve su ispričane uz veliki bag, veliki kiks, kao da su izašle iz neke “Knjige s greškom“.
Bonus video:
