Afera Votergejt zbog koje je odstupio tadašnji američki predsjednik Nikson i afera „Pentagon papers“, koja je uzdrmala same temelje američke adiministracije (prije svega Ministarstva obrane) u jeku rata u Vijetnamu, ne bi bile moguće bez dva izvora informacija: Marka Felta i Danijela Elsberga. Mark Felt je tek tri godine prije svoje smrti, ili skoro nakon četiri decenije od stvarnih događaja, priznao da je on „duboko grlo“ koje je novinarima Karlu Bernštajnu i Bobu Vudvordu odavalo informacije pomoću kojih su priču o običnoj provali u prostore demokratske stranke mukotrpnim istraživanjem povezali s vrhovnom vlašću u Bijeloj kući. Slijedite trag novca, govorio je novinarima. I slijedeći trag novca došli su do predsjednika države.
Teško je danas u vrijeme kompjutera i interneta predstaviti kako je Danijel Elsberg tajno kopirao hiljade i hiljade strana dokumenata koji su dokazivali da je administracija znala da je rat u Vijetnamu izgubljen i svejedno tamo slala hiljade i hiljade vojnika kao topovsko meso. Feltu i Elsbergu bili su potrebni vrsni novinari koji će znati njihove informacije prenijeti javnosti. Novinare su podržali vrsni urednici koji su uprkos pritiscima objavili njihove priče. A urednici su kao podršku imali vlasnike koji su razumjeli da zadatak medija nije samo služenje novcu nego i služenje javnosti. Ketrin Grejam, vlasnica Vašington posta, jedina žena u medijskom poslu toga vremena, donijela je hrabru odluku da uprkos pritiscima politike i dioničara zaštiti svoje urednike i novinare i objavi priču. Izvor informacija, novinar, urednik, vlasnik predstavlja odnos u kojem je povjerenje u novinarski rad ključno. Svi, od prvog do posljednjeg u tom lancu rade u interesu javnosti.
Izreka da nema demokratije bez slobode izražavanja i slobode medija nije politička floskula nego temelj novinarstva. Sloboda nije imenica nego glagol. Sloboda zahtijeva djelovanje, prihvatanje odluka i posljedica tih odluka. Sloboda izražavanja nije i nikada nije bila neograničena. Ograničavale su je druge slobode među kojima su prava ljudi na privatnost, dostojanstvo i dobro ime. I sloboda medija nije neograničena. Ne može svako objaviti bilo što što mu padne na pamet.
Novinarstvo je kroz desetljeća svojega djelovanja postavilo pravila i standarde koji određuju što je dozvoljeno i što nije. Svaki novinar to zna. Ako ne zna, onda bi se morao zapitati je li to što radi uopšte novinarstvo i je li on/ona novinar. Svaki novinar za informacije koje objavljuje ima dokaze. Barata činjenicama koje je moguće provjeriti. Međutim, postoje situacije u kojima novinar ima određene informacije ali ne može potvrditi cijelu priču. Kao igra puzli u kojoj nedostaje par djelića da bi slika bila završena. Traganje za tim manjkajućim djelovima je istraživačko novinarstvo. Novinar započinje priču sakupljanjem informacija. Te ga vode u lavirint skrivenih odnosa, nepreglednih transakcija i pokušaj prikrivanja. Prilikom istraživanja dobija djeliće informacija od različitih izvora. Ponekad se nađe u situaciji kad mu ključnu informaciju kojom može dokazati svoju priču nudi neko ko iz straha za svoj život ili egzistenciju traži da ga novinar zaštiti kao izvor informacija. Novinar tada mora provjeriti kredibilnost izvora informacija, koje motive i moguće koristi ima. Mora se posavjetovati s urednicima, pravnim timom i vlasnicima. I, ako je informacija u javnom interesu, novinar će je objaviti i izvoru obećati anonimnost i zaštitu.
Odnos između novinara i izvora nije pravni odnos. Nema nikakvog dokumenta na kojem su njihovi potpisi i potpisi svjedoka. Taj odnos je više od toga. To je srce i duša istraživačkog novinarstva. Novinar koji je obećao da će zaštititi svoj izvor nikada i ni po koju cijenu neće prekršiti taj dogovor. U trenutku kad ga prekrši, nije više novinar. Zato je zaštita izvora informacija ključna za slobodu izražavanja i slobodu medija. Naravno da postoje brojne države u kojima pod određenim uslovima država traži da novinar otkrije identitet izvora. Naravno da postoje brojne države u kojima novinar ako to odbije završava u zatvoru. Postoje i odluke Evropskog suda za ljudska prava koje upozoravaju na to da je zaštita izvora informacija nužna za slobodu medija i novinarstvo. Novinarstva bez tog pravno neobavezujućeg, a moralno zapovjednog odnosa između novinara i izvora nema. Brojne novinarske priče koje su osvijetlile tragične događaje, zloupotrebu vlasti, korupciju, laži i prevare, nikada ne bi vidjele svjetlo dana kad ne bi bilo anonimnih izvora i zviždača. Javnost nikada ne bi saznala što se događa u „utrobi“ vlasti kad novinari ne bi radili u javnom interesu.
Države koje se zauzimaju za najviše standarde zaštite slobode izražavanja i slobode medija moraju pažljivo promisliti kakve zakone prihvataju u vezi sa zaštitom informacija. Istraživački novinar nema nadležnosti policije i suda. Ima samo svoj moralni integritet koji kad ga izgubi, niko i ništa ne može vratiti. Kažnjavanje novinara koji je objavio informaciju u javnom interesu i dosljedno štiti anonimnost svog izvora informacija je kao da kažnjavate policiju zato što ne može uhvatiti kriminalca. Postoje situacije u kojima novinar neće dati zaštitu izvoru informacija ako se te informacije odnose na kaznena djela s teškim posljedicama. Ali isto tako neće te informacije proslijediti policiji jer novinar nije policijski saradnik.
Nema slobodnih medija bez zaštite zviždača i prava na dostup do informacija koje vlast želi sakriti od javnosti. Živimo u vremenima kad laž putuje brzinom svjetlosti a istina se probija sporo kao kornjača. I živimo u vrijeme kad se istina progoni a laž vlada.
Autorka je profesorica na Fakultetu za humanističke studije, Univerzitet Primorska, Slovenija
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.
Bonus video:
