Ono što znamo o našoj istoriji, kulturi, mentalitetu i o nama samima obično je skup pozitivnih predrasuda. Strani putopisci su stoga vrlo dobri terapeuti za narcisoidno iskrivljenu sliku u identitetnom ogledalu Sve do novog milenijuma postjugoslovensko područje nije odveć marilo za to šta svijet misli o njemu. Lijepa literatura se prevodila, to je bila stvar prestiža. Tako je i danas. Norveški kontroverzni i kongenijalni autor Karl Uve Knausgor ili francuski nobelovac Patrik Modijano pojavili su se brzo u izlozima knjižara (spominjem samo one koje trenutno čitam).
Međutim, dobar dio kulturoloških opservacija, političkih analiza ili putopisnih tekstova, čak i kada su prevedeni, nisu nailazili na veliko oduševljenje. Uspjeh kod publike ili u medijima imali su samo oni stranci koji su nam bezrezervno potvrđivali našu sliku o nama samima. Ostali nas naprosto nisu interesovali.
Nije svugdje tako. Literatura o Njemačkoj je u toj zemlji bogata i raznovrsna. Često kritična ili satirična. Nju su potpisivali i stranci i Nijemci, ponekad je prigodno-informativna, ponekad puna čuđenja, divljenja i - nerazumijevanja. Od Marka Tvena do današnjih dana takve knjige imaju svoju publiku. Postoje mnogi Nijemci koji rado mijenjaju perspektivu te se ne ustručavaju da svoju zemlju posmatraju očima stranca. Osim toga, niz knjiga su na njemačkom napisali ljudi stranog porijekla koji se njemačkoj publici obraćaju sa svojim migrantski prelomljenom vizurom. Ako su dobro napisane, te knjige su uspješne.
Sačekaćemo možda poneku deceniju, pa ako nam se posreći, neki će sirijski klinac iz Obrenovca napisati svoje viđenje Srbije ili Balkanske rute, a neki će mali Palestinac odrasti u bosanskog Nabokova.
Do tada ne bi bilo loše što više prevoditi.
Jednu od rijetko poučnih knjiga preporučio mi je drug u Tuzli, uz pivo. Tuzlansko, naravno. Riječ je o knjizi “Odavde do Lepanta”. Napisao ju je italijanski novinar sa nesumnjivim književnim darom, Paolo Rumiz. On se devedesetih za vrijeme ratova vrzmao Balkanom, poslije mu đavo nije dao mira pa je otišao sve do Iraka, nije propustio ni Ukrajinu.
Sukobi koje je vidio oblikovali su njegovu sliku svijeta. Ali knjiga o kojoj je riječ nešto je sasvim drugo. Rumiz je fan Mletačke Republike. Pomalo austrougarski, ali i otomanski nostalgičar. Prije svega zaljubljenik u Jadran i Mediteran. Zašto su potonula sva ta carstva istočnog Sredozemlja? Zašto Zapad više ne razumije Istok? Ta su ga pitanja nagnala da se uz hrvatsku, crnogorku, albansku i grčku obalu brodom uputi na mjesto velike pomorske bitke između hrišćanske alijanse, predvođene Špancima ali sa iskusnim Mlečanima kao jezgrom, i Osmanske flote. Bitka kod Lepanta, danas običnog grčkog mjesta po imenu Nafpaktos, oktobra 1571. bila je pravi pokolj sa najviše mrtvih u jednom danu. Za nekoliko sati umrlo je 40.000 ljudi. Hrišćani su pobijedili. Ali su prije toga izgubili Kipar. Na neki način neriješeno.
Rumiz kaže da su na Lepantu svi izgubili - Mediteran je izgubio. Venecija i Carigrad počinju da klize u dekadenciju, dok je drugi morski pravac, onaj atlanski počeo da pokazuje put u budućnost.
Nas ovdje ne zanimaju toliko Rumizove elegične opservacije o Mletačkoj Republici, Austrougarskoj ili Osmanskom carstvu. Njegovo viđenje crnogorske obale, recimo, osvježava britkošću i smjelim pojednostavljivanjem. “Crna Gora, ime koje uznemiruje, i ne bez razloga. Na te surove planine su i Turci nerado dolazili. Pretvrdi stanovnici. Prestrme planine....“.
Svakako, Rumizu ne pada na pamet da upotrebi riječ “blagi” ili “pitomi”. Crnogorci su “slavoljubivi, pretjerani u svojoj žestini i velikodušnosti”. Citira škotsku književnicu Dženu Moris koja je zapisala da je samo “mahnita odlučnost Crnogoraca spasila ovu obalu od Turaka”. Tršćanski publicista ne prošušta da napravi poprilično tačan istorijski kroki. Petar Veliki šalje svoje oficire u Boku da ispeku pomorski zanat, a bokeljski brodograditelji grade carske galije na Volgi.
Sve to uglavnom odgovara slici koju balkanski narodi imaju o sebi - slobodoljubivi, tvrdi, velikodušni, važni... Uz to - opušteni: “Ali nakon Hrvatske sve nekako protječe lakše, sve se nekako da prilagoditi... Započinje Easy going. Sve je nema problema”.
No, Rumiz nema potrebu da sakrije naličje. Jer ako ime jedne zemlje donosi uznemirenje, dok su njeni stanovnici slavoljubivi i okrutni, onda je to možda bio kompliment prije dva vijeka. Danas je to opomena.
Knjiga nam otkriva i poneki detalj iz naše istorije koji smo zaboravili. Prva štamparija među Crnogorcima, Srbima i šire jeste mletačkih ruku djelo. Paulo Rumiz nas podsjeća i na to da su oni Crnogorci u Boki koji su bili mletački podanici stotinama godina ostali bespogovorno vjerni Veneciji. Alviž Visković, vlastelin bokeljski i knez peraški je 1797. poslije propasti Mletačke Republike održao potresni govor: “Za ovih 377 godina, naša krv, naši životi, uvijek su bili odani tebi, Sveti Marko; i presretni smo se toga držali, ti s nama, mi s tobom... Neka naše srce bude tvoja prečasna grobnica, a najvelebniji tebi posmrtni govor naše suze”.
Spomenut je u knjizi i crnogorski kraljevski zet iz Italije i lijepa Jelena, i pomoć italijanske flote poraženoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Ali i veličanstveni trenutak ulaska u Boku, “realsocijalističke” građevine negdje kod Budve. Cijela crnogorska obala za njega je “veličanstvena i neukroćena”.
Rumiz na novovjekovne granice gleda gotovo s prezirom. Za njega je odsudan mentalitet kao i povijest koja ga je oblikovala. Insistira na tome da crnogorska obala “još uvijek Dalmacija, iako više nije Hrvatska”. I to do Rta Dubovice. Ima u tome nečeg.
Na isti način je opisivao Italiju, Hrvatsku, Albaniju i Grčku - kao advokat potonule mediteranske civilizacije koji uz puno razumijevanja i naklonosti posmatra narode na obalama, ali ne želi da ih poštedi svojih ponekad grubih istina koje su oni potisnuli.
Dobro je da je Slobodna Dalmacija štampala Rumizov putopis. Ali bi ovu, kao i mnoge druge slične knjige trebalo pretvoriti u obaveznu lektiru za srednjoškolce duž jadranske obale. Multiperspektivna terapija za kolektivni narcisoidni mentalni poremećaj zvani nacionalizam mogla bi učiniti čuda.
Bonus video:
