Do 21. maja 2006. sanjali smo nezavisnu Crnu Goru, ubijeđeni da nam pripada pravo na dostojanstvo i da je naša dužnost da vratimo dug svima prije nas koji su se žrtvovali za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Sanjali smo drugačiju, bolju Crnu Goru. San se pretvorio u košmar.
Četrnaest godina kasnije živimo u njihovoj despotiji kojom vladaju po zakonu sile i po pravilima širenja straha i beznađa, oholosti i neopisive gramzivosti. Raskubaju nam našu zemlju pred našim očima. Sve važne mehanizme kontrole su obesmislili tako što su šefove tužilaštva, pravosuđa, ASK-a, DRI itd. doveli na nivo članova mjesnih odbora partije. Državne institucije su spržene, a država postala sluškinja gospodara i dvora. Udvorice, kukavice i neznalice kolo vode. Vole Crnu Goru i mašu barjacima onoliko koliko od toga imaju koristi. Dešava se neizbježno - umjesto da se u kuću dolazi, iz nje se bježi.
Sistem je ogoljen. Moć gospodara i dvora sada najviše zavisi od suverenista koji odbijaju da budu dio sistema, znajući da on sistematski razara Crnu Goru. Oko 10 odsto je danas sljedbenika emancipatorske, državničke politike koju su utemeljili reformisti na početku 90-ih, na čelu s Liberalnim savezom. Pridobiti njih nije jednostavno kao dio njihovih lakomih bivših saboraca koji su u međuvremenu pristali da služe gospodaru, umirujući savjest da su komesari na frontu za odbranu crnogorske kulture, jezika i istorije.
Zato je pažljivo pripremana scena za novu monstruoznu manipulaciju. Dramatičnim porukama o odbrani Crne Gore cilj je pridobiti opozicione suvereniste i od njih napraviti posljednje galiote koji će još neko vrijeme, veslajući u potpalublju, održavati na površini očerupani brod. Manipulatori ubadaju u živac, gađaju direktno u srž emocije. Prvo kreće najava da će obnoviti Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pa Zakon o vjerskim zajednicama kao direktan napad na Mitropoliju Crnogorsko-primorsku SPC jer ona planski radi na posrbljavanju Crnogoraca. Očekivani efekat je stav: “Znam da ovi ne valjaju ništa, ali vala Crnu Goru neće voditi Srpska crkva”.
Primamljivi mamac na udici je počeo da radi, počevši od onih koji su stvarno pomislili da gospodar stvarno želi CPC. Pa su se zamislili kada su čuli da je ponudio Amfilohiju da od svega odustane, da u crkve i manastire neće moći niko bez Mitropolija, da imovina crkve ipak neće biti državna. Kada je Amfilohije odbio jer mu je zauzvrat traženo da se registruje, rat se nastavio, a nekadašnji progonitelji suverenista pojačali bacanje udica svojim žrtvama. Svaka manipulacija se naslanja na fragmente istine. Istina je da jedan dio političkog spektra, uključujući i djelove crkve, žele samo srpsku Crnu Goru. Istina je da je riječ o istim avanturistima koji, kao trenutna vladajuća klika, Crnoj Gori nude mrak i vječite svađe, gledajući svoj politički i svaki drugi profit. Ali se zaboravlja da je istina da oni bez suverenista i građanskog korpusa, koji Crnu Goru doživljavaju jedinom državom, ne mogu imati većinu za odlučivanje o bilo čemu.
Najvažnija istina je da je dio nekadašnjih unionista prihvatio Crnu Goru kao svoju državu i prigrlio tekovine moderne liberalne demokratije na kojima počiva građansko društvo. Iz ugla svakog ko iskreno voli Crnu Goru bilo čiji nacionalni ili vjerski osjećaj nije važan, važno je da svi zajedno gradimo i snažimo našu jednu i jedinu Crnu Goru, počevši od istinske vladavine prava. Onaj ko misli da Srbe može pretvoriti u Crnogorce ili obratno i ko nudi takvu politiku, najveća je opasnost po budućnost Crne Gore.
Borba za pravo, čast i slobodu Crne Gore traje i danas. Trajaće sve do trenutka uspostavljanja mehanizama za kontrolu vlasti i do spoznaje da Vlada Crne Gore postoji da bi služila Crnoj Gori i svakom njenom građaninu. Borba traje tako što biramo da li ćemo živjeti kao ljudi. Ili nećemo. Prvi izbor prva je pretpostavka vječne Crne Gore. Ovaj drugi ima sve pretpostavke za svođenje vijeka Crne Gore na, manje-više, životni vijek “gospodara”.
Bonus video:
