Ako ste bili u prilici da gledate kultnu britansku seriju Zatvorenik onda se morate sjećati upečatljivog dijaloga kojim je počinjala svaka epizoda: “Ko ste vi?” - “Ja sam novi Broj Dva.” - “Ko je Broj Jedan?” - “Ti si Broj Šest.” - “Ja nisam broj, ja sam slobodan čovjek!” Ukratko, serija prati otmicu neimenovanog čovjeka i njegov boravak u izolovanom mjestu poznatom kao “Selo”, u kome se mještani ne oslovljavaju vlastitim imenima, već isključivo brojevima koje im je dodijelila uprava Sela.
Svaki broj sa sobom nosi određenu društvenu ulogu kroz koju se neometano reprodukuje sistem i održava status quo. Glavnom junaku dodijeljen je “broj šest”, ali on, uprkos svim potencijalnim privilegijama koje ga sleduju, uporno odbija da se poistovjeti sa ulogom koju nosi dodijeljeni broj. Vlast pokušava da ga slomi na različite načine; koristeći se, između ostalog, opojnim sredstvima, krađom identiteta, ispiranjem mozga, ideološkom indoktrinacijom i manipulacijom snova - ali ni u jednom trenutku joj ne uspijeva da ga natjera da poklekne, da pristane na saradnju i uradi ono što se od njega traži.
No, najzanimljivije je to što je uprava, makar na prvi pogled, demokratski izabrana, ali iza paravana formalnih izbora krije se diktatura, koju je najbolje opisao sam Broj Šest: “Ova farsa, ova Bastilja dvadesetog vijeka, što se pretvara da je džepna demokratija”.
Poput žitelja Sela, ovih dana gledamo kako balkanska “džepna demokratija” svodi Ustavom definisane “nosioce suvereniteta” na “siguran glas” čija je jedina funkcija da neometano reprodukuju sistem i održavaju status quo.
U “prebrojane” na koje se režim oslanja spadaju i dvije grupe ljudi koji će odigrati ključnu ulogu u ovonedeljnim izborima: prvi su oni koji glasaju Demokratsku partiju socijalista (DPS) iz straha, drugi su oni koji apstiniraju iz razočarenja. Matematički gledano, u trenutku kada je vladajuća partija na istorijskom minimumu, jedni svojim činjenjem, drugi svojim nečinjenjem mogu dovesti do najgoreg mogućeg ishoda.
Naime, prvi vjeruju u “svemoćnu DPS mašineriju”. Iako sam svjestan da ta mašinerija postoji, svaki novi izbori sve više pokazuju da njena moć ne počiva na realnoj efikasnosti koliko na vjerovanju (preplašenog dijela) javnosti u njenu snagu. Ta fama - kojoj je, ruku na srce, doprinijela i sama opozicija - učinila je da se crnogorski birači ponašaju kao zatvorenici u panoptikonu, u kome nije bitno da li “DPS mašinerija” zaista funkcioniše sve dok ljudi vjeruju da je operativna. Istražujući genealogiju oblika nadzora i kazne, veliki sociolog razvio je ideju o arhitektonskoj formi savršenog zatvora: tzv. panoptikona, uzimajući ga za model na kome počiva savremeno društvo.
Njegova je arhitektura krajnje jednostavna: centralnu kulu-motrilju okružuje kružna galerija ćelija koje su raspoređene tako da su u svakom trenutku vidljive iz kule, tako da je dovoljan samo jedan čuvar da nadzire na stotine ćelija. Međutim, kula-motrilja je napravljena tako da zatvorenici ne mogu da vide čuvara, tako da nikada ne mogu znati da li ih čuvar posmatra, niti da li se uopšte nalazi u kuli.
Stoga, realnog nadzora i ne mora biti, već je dovoljno puko vjerovanje da kontrola postoji da bi zatvorenici razvili psihologiju samodisciplinovanja kao posljedicu straha od neprekidnog posmatranja. Na taj način, panoptički nadzor postaje toliko djelotvoran da pojedinci sami počinju da sankcionišu i kontrolišu sopstveno ponašanje bez ikakvih opomena ili disciplinskih mjera. Prevedeno na situaciju u Crnoj Gori tako se stvara disciplinovani “siguran glasač”. Nije bitno da li “DPS mašinerija” radi sve dok ljudi vjeruju da radi: ako preplašeni birači vjeruju da DPS ima načine da sazna za koga su glasali, oni će glasati kao da je zaista tako. Ishod je, jelte, isti.
Međutim, ovdje nije riječ samo o onima koji glasaju, nego i o onima koji ne glasaju; o “disciplinovanim apstinentima”. Prisjetimo se slučaja koji se odigrao u Sjedinjenim Državama šezdesetih godina prošlog vijeka: oko četrdesetak stanara apartmanskog kompleksa u Njujorku gledalo je kako čovjek brutalno tuče i polako ubija ženu u njihovom dvorištu, a da niko od njih nije zvao policiju.
Kako je istraga utvrdila, među svjedocima je preovladavao izgovor da su mislili kako je neko drugi već pozvao pomoć ili da će to uraditi. Ovakav postupak ne treba odbaciti kao moralni kukavičluk ili sebičnu ravnodušnost: ovo je trenutak u kome simboličko - vjera u čestitost sugrađana, odnosno u institucije sistema - oblikuje realno. Pretpostavka da je neko drugi pozvao policiju i neaktivnost kao njena posljedica, uticala je na opipljivu stvarnost: čvrsta vjera u društvenu savjest - “jer niko nije toliko lud da još nije pozvao policiju” - dovela je do najgoreg mogućeg ishoda. Prevedeno na naški: ogroman broj birača gleda kako grupa ljudi pustoši njihovu zemlju, ali svako od njih pretpostavlja da će neko drugi reagovati i to spriječiti.
Opravdanje mnogih glasi: “Čuj, ja sam samo jedan glas, ništa ne mogu da promijenim. Osim možda da izgubim posao. Na to što ja neću glasati protiv vlasti, biće neko ko će to uraditi”. Međutim, isti ti rezonuju sasvim drugačije kada se izvedu na čistac: “Vidi, da znam da je odluka na meni, da pad DPS-a zavisi od mog glasa, odmah bih glasao protiv njih”. Sada zamislite hipotetičku situaciju u kojoj se prebijanje gorepomenute žene odigralo u dvorištu nečije kuće i da je svjedok znao da je samo on vidio zločin. Naravno da bi odmah zvao nadležne, jer njegova vjera u ispravni postupak ne bi podrazumijevala drugi djelatni subjekat; sam bi odgovorio na očekivanja koja ima od drugih i reagovao da spriječi nepravdu.
A kako to obično biva nekoliko dana pred izbore, režim počinje da širi defetizam u vidu poruka da je “pobjeda osigurana”, što je bez izuzetka dovodilo do “samoispunjavajućeg proročanstva”: ako se lažnom informacijom ubijedi dovoljno apstinenata i DPS-u nesigurnih birača da je uzaludno izaći na izbore, a oni povjeruju u obmanu i u skladu s tim se ne pojave na biralištima, onda će se prevara i obistiniti. Ishod je - isti.
Da stvari stavimo crno na bijelo. Borba je neravnopravna i nepoštena, to niko ne spori; ali sve što nam ostaje jesu baš ta borba i ono malo nade u neku bolju Crnu Goru. Vladajuća politika toksičnog patriotizma ne samo da podrazumijeva odnos u kome je država zapravo najveća žrtva onih koji se najglasnije bukaju u svoju ljubav, već i odbranu ličnog komfora bukača u ime kao nekog višeg cilja. Iz njihove vizure, “država” nije ništa drugo do označitelj sopstvene privilegovane pozicije u odnosima moći koje je uspostavio DPS. Baš briga njih za državu kao takvu; oni se grčevito bore za odbranu uslova koji im omogućavaju da budu to što jesu - paraziti koji su ubijedili sebe i one oko sebe da vole svog domaćina.
Taj vid “patriotizma” - a zapravo partijatizma - nikada nije podrazumijevao lično odricanje za zajedničko dobro oličeno u ideji države, već isključivo uzimanje i personalno bogaćenje kroz poharu javnih dobara. Nakon trideset godina partijskog terora, polazna tačka za svaku emancipaciju podrazumijeva spoznaju da je neopatrimonijalno-neoliberalna anti-državna politika DPS-a uništila sve ono što jednu državu čini državom i svela je na represivni državni aparat. Dva dana pred izbore, razlika između pukih brojeva i slobodnih građana je upravo u tome što prvi gledaju na partiju kao na izvor suvereniteta, dok su drugi pročitali Ustav Crne Gore. Zato, slab DPS je garant jake Crne Gore.
Kao nosilac srpskog nacionalizma, DPS je razorio jednu veliku državu po širini, a kao nosilac crnogorskog, ovu malu državu razjeda po dubini. Želimo da gradimo neku drugačiju Crnu Goru? Istinski suverenu; dakle, nezavisnu od DPS-a? Oslobođenu od partitokratije? Pravnu i sve-ono-drugo-što-piše-u-Ustavu? Vrijeme je da sazrimo kao društvo i počnemo da djelamo kao autonomni građani. Evo šanse da nosimo breme suvereniteta koje nas čini pripadnicima ove političke zajednice. Evo šanse da je svi prihvatimo tako što ćemo kroz borbu ugraditi dio sebe u nju, a ne dio nje u sebe; i konačno je doživimo kao nešto zajedničko, kao nešto naše, kao nešto za šta smo se izborili, svi zajedno.
Evo šanse da vertikalnu lojalnost u odnosu na partijsku državu zamijenimo horizontalnom solidarnošću jedni sa drugima. Glas za DPS u ime očuvanja Crne Gore isti je kao glas za Slobodana Miloševića u ime očuvanja Jugoslavije. Parcijalni bojkot nije apstinencija, već glas za status quo. Svaki put kada vas budu “prebrojavali”, sjetite se svakog poniženja koje ste doživjeli od lokalnog partijskog aparatčika, ali im recite sve što žele da čuju i uzmite sve što vam nude, a onda ih, da budem plastičan, zajebite! U ime Crne Gore, dakako. Možete biti i anti-režimski nastrojeni cinik-bojkotaš kome je veći merak da bude u pravu nego da DPS padne, ali uvijek imajte u vidu riječi velike spisateljice: “Niko ko voli da kaže ‘Jesam li ti rekao?’ nikad nije bio, niti će ikada biti - heroj.”
Jer, nakon trideset godina vlasti koja je pred bankrot dovela industrijalizovanu mediteransku zemlju od pola miliona stanovnika, pobuna prestaje biti stvar politike i prelazi u domen etike. Ovo je samoodbrana, drugarice i drugovi. U nedelju i samo u nedelju, oni koji nas svode na brojke nisu ništa više od broja. A vi, kao slobodni građani, imate tri izbora: samo su tri opozicione liste. Dok budete koračali ka biračkom mjestu, DPS će vam šaptati kako će nam opozicija odnijeti državu u Čačak, dok bestidno stavlja Crnu Goru u cijevi privatnih kompanija, rijeku po rijeku. Ne mislite njihovom glavom, ne budite sporedni lik u sopstvenom životu, niste broj, imate ime i prezime. Ne budite No Name, budite hevi metal!
U nedelju, oslobodimo se. Jer, država - to smo mi.
Autor je sociolog i potpisnik platforme “Crno na bijelo”
Bonus video:
